Nakon bezbrojnih afera mešetarenja gradskom imovinom s posljedicom stjecanja za prosječnog hrvatskog građanina basnoslovne imovinske koristi, od kojih je u javnost „procurio“ samo mali dio, kninska gradonačelnica Rimac sve teže pronalazi isprike i opravdanja za svoje građevnisko-trgovačke pothvate.
Jedan od vrhunski osmišljenih građevinskih pothvata kninske gradonačelnice svakako je izgradnja tridesetak metara dugog, dva metra visokog i dvadesetak centimetara debelog potpornog zida na katastarskoj čestici br. 4276 u Kninu.
Kada je prije tri mjeseca novinar Slobodne Dalmacije upitao gradonačelnicu Rimac da pokuša pojasniti kako je moguće da uvjerljivo najskuplji ponuđač dobije posao izgradnje potpornog zida, te da li je isti ponuđač nakon izgradnje zida u Kninu nastavio izvoditi građevinske radove u Vodicama, kako bi izgradio vikendicu koja se vodi kao vlasništvo Josipa Čuline, oca kninske gradonačelnice , dobio je sljedeći odgovor :
„Što se tiče navodno spornog zida, država je iskopala zemljište za crkvu na privatnoj parceli, a kad su to shvatili povukli su se i ostala je rupa. Nakon 10 godina krenulo je klizište i dopalo je nas da to saniramo uz potporu države. Tvrtka koja je radila sanaciju zgrade do tog zemljišta, na zahtjev nadzornog inženjera je napravila taj dio kroz aneks postojećeg ugovora. Početna je vrijednost radova bila 700 tisuća kuna, a u konačnici smo napravili za 480 tisuća kuna. Postavilo se pitanje postupka javne nabave, a nismo ga proveli radi žurnosti i radi toga što je to tražio nadzorni inženjer.“
Zasigurno ste primjetili kako je kninska gradonačelnica mudro (ili naivno) zaobišla odgovoriti na direktno postavljen upit o građevinskim radovima koje je izvodila firma “Visoko Potkrovlje” doo iz Žrnovnice, izgradivši kninskoj gradonačelnici “obiteljski ljetnikovac” u Vodicama.
No, krenimo redom. Nikakvo klizište nije postojalo i potporni zid nije trebalo raditi! Kosina koja je preostala nakon iskopa starog desetak godina bila je prekrivena gustom vegetacijom, te nikada, čak i nakon najjačih kiša nije dolazilo do odrona. Identična konfiguracija i vegetacija koja se danas nalazi lijevo od izgrađenog potpornog zida (naslovna slika i slika 1) protezala se i tridesetak metara dalje, odnosno na mjestu koje je proglašeno „klizištem“ i koje je sanirano zidom.
Po našim informacijama nadzorni inžinjer koji je, po rječima gradonačelnice Rimac zahtjevao izgradnju potpornog zida bio je August Majer, poduzetnik i vlasnik firme „Trešnja“ doo, koja je intenzivnom dugogodišnjom suradnjom s Gradom Kninom inkasirala stotine tisuća eura, naplaćujući usluge nadzora i izrade projekata.
U isto vrijeme firma „Visoko Potkrovlje“ doo iz Žrnovnice, zastupana po direktoru Nedžadu Ibrahimoviću radi na obnovi stambene zgrade koja u stvarnosti nema nikakvih dodirnih točaka s projektom izgradnje potpornog zida, a radove na obnovi zgrade nadzire gospodin Majer.
Gradonačelnica Rimac 04. rujna 2009. godine raspisuje javni natječaj za izgradnju potpornog zida, na koji se javlja više ponuđača, a između ostalih sa uvjerljivo najvišom ponudom i „Visoko potkrovlje“ doo.
Raspisani natječaj gradonačelnica Rimac poništava uz obrazloženje kako u gradsku blagajnu nisu pristigla očekivana sredstva iz Ministarstva regionalnog razvoja, vodnog gospodarstva i šumarstva!
Nedugo potom, gradonačelnica Rimac odlučuje direktnom pogodbom s „Visokim Potkrovljem“ doo ugovoriti izgradnju zida, no ovaj put poslovi izgradnje zida prikazuju se kao dodatni radovi na sanaciji stambene zgrade Tomislavova 12-14-16 !
Na taj način – direktnom pogodbom, građevinska tvrtka „Visoko Potkrovlje“ doo iz Žrnovnice dobiva projekt izgradnje tridesetak metara dugog , prosječno oko dva metra visokog i dvadesetak centimetara debelog zida za cijenu od 557.209,68 kuna !
Direktnu pogodbu za naručitelja radova – gradonačelnicu Rimac, potpisali su tadašnji zamjenik gradonačelnice Dragan JERKOVIĆ, pročelnica Josipa LEONTIĆ i vježbenica Sanja BARIĆ, dipl.iur. ( nakon udaje Sanja LOZANČIĆ).
Dragan Jerković iznenadno je, gotovo naprasno preminuo, a druge dvije supotpisnice ovog natječaja novim gradskim ustrojem kojim je broj upravnih odjela Grad Knina sa šest reduciran na tri, bivaju imenovane gradskim pročelnicama, premda Sanja Lozančić nije ispunjavala zakonske uvjete po kojim bi mogla postati pročelnica u trenutku kada ju je gradonačelnica Rimac imenovala pročelnicom.
Nimalo nije sporno da je firma „Visoko Potkrovlje“ doo izgradila potporni zid u Kninu, kao što nije sporno da je ista firma dovršetkom radova u Kninu i naplatom pola milijuna kuna, započela radove u Vodicama, izvodeći najveći dio građevinskih radova na obiteljskoj vikendici kninske gradonačelnice (slika).
Najvažnije pitanje u svemu ovom je – kolika je realna cijena armirano-betonskog potpornog zida dimenzija 30m x 2m x 0,2m?
U potrazi za informacijama kontaktirali smo nekolicinu građevinskih firmi te smo doznali da je prosječna cijena jednog kubika betonsko-armiranog potpornog zida oko 1.600,00 kn + PDV, odnosno potporni zid od trideset metara dužine, dva metra prosječne visine i dvadeset cenimetara debljine platili bi oko 20.000,00 kn + PDV ( 25.000,00 kn ).
Cjenovnik druge građevinske firme također se kretao u sličnim okvirima. Kao primjer, dobili smo troškovnik izgradnje potpornog zida dužine 10 metara, ukopanog 55 cm, visine dva metra iznad zemlje i debljine 35 centimetara. U potporni zid tih dimenzija utroši se oko 2,7 tona cementa, 12 metara kubnih šljunka, dvije mreže 8×8 i 12 metara čeličnih šipki od 12mm. Ukupna cijena materijala i radova za ovaj zid iznosi 6.800,00 kn (bez PDV-a). Kako je kninski zid ipak tri puta duži , ali i nešto tanji od navedenog u primjeru, njegova cijena ponovno bi iznosila oko 20.000,00 kn + PDV (25.000,00 kn).
U konačnici, kninski potporni zid, ukoliko se već trebao graditi, nije smio biti plaćen više od 25.000,00 kn. Čak i da udvostručimo cijenu, doći ćemo do maksimalnih 50.000,00 kn.
Svi su izgledi da je kninska građevinarka Josipa Rimac preplatila potporni zid za najmanje pola milijuna kuna! No, možda i nije, ukoliko se kojim slučajem u njemu krije poneka zlatna armaturna šipka.
Feral News, N.G.
.
