Ljudi koji parkiraju na mjestima za invalide ne čine to iz zloće ili obijesti, u najvećem broju slučajeva radi se o onoj – ‘izletio sam samo na pet minuta’.

No, u ovom slučaju ni za ‘pet minuta’ nema opravdanja. Sve dok ne shvatimo da ta mjesta, pa makar bila jedina prazna na parkingu, a nama se jako žurilo na banku, nisu tu radi nas, ali baš nikada.

Događaj koji je na svom fb ispričao Đuro Kovačević, inače 90-postotni invalid Domovinskog rata (rezervirana mjesta ne koristi jer kaže da je ranjenik, a ne invalid) dogodila se prije mjesec dana ispred jednog trgovačkog centra u Dubrovniku.

U društvu svog prijatelja i kuma te njegovog djeteta s posebnim potrebama tražili su parking ispred trgovine.

-‘Ekipa mrtvo hladno parkira na mjestima za invalide pa ja pobjesnim i kažem:”Zagradi ih ili s tobom neću pričati do smrti pa da si mi kum i prijatelj stotinu puta!” On se nećka, ali na kraju stane iza tri auta. Izlazi neka žena, pa potom i neki tip, vide dijete pa krene spika, ma samo minutu, evo odmah idemo.”Samo vi polako,možete ostati do mile volje što se nas tiče ili zovite pauka, kako vam drago. Mi se vraćamo za sat vremena kada kavu popijemo”, govorim. I ostali (ne)ljudi da čekaju, što će. Protiv barbara-barbarski, nema druge’, napisao je Đuro na Facebooku.

Kavu je, kaže, popio, a ovi su čekali. Sljedeći put predlažemo i objed.

dubrovačkidnevnik / feral news /