Dvije godine Vlade Zorana Milanovića. Takozvane lijeve vlade. Za Milanovića „najbolje što Hrvatska ima“, za mnoge, nikad gore vlade, nikad lošijeg premijera. Bahat, arogantan, ciničan, s evidentnim deficitom socijalne inteligencije i suficitom prepotencije. Doima se kao da živi visoko iznad hrvatskog ekonomskog i političkog smoga u kojem se narod guši, a on sve udaljeniji i neosjetljiviji za probleme one „sitnarije“ dolje. Poput goropadnog pauna drži svima lekcije s visoka, uvijek u maniri onoga koji sve znade i zato prezire tuđe neznanje.
Sjetimo se njegove recentne eskapade u Saboru kada je HDZ-ov zastupnik Josip Borić (nevješto i neinformirano) optužio Vladu da „naše financije daje u ruke europskih birokrata“, kada bez otpora pristaje na proceduru prekomjernog deficita. E, tada se Milanović „prosuo“ od smijeha, baš kao da mu je tkogod ispričao prvorazredni vic. I zamislite, čak se ispričao: – Ispričavam se što sam se kidao od smijeha dok ste govorili – rekao je Boriću i nastavio u svom klasičnom stilu: – Dakle, vi govorite o otporu EK u proceduri prekomjernog deficita. Oprostite, moram vas pitati, iz kojeg vilajeta dolazite?
O antićirilićnom referendumu: dok sam ja predsjednik Vlade, nikad neće proći!
S istom, nepodnošljivom lakoćom političke arogancije, Milanović će nakon uspjeha inicijative „U ime obitelji“ na referendumu o braku, bez krzmanja, prijeteći poručiti Stožeru za obranu Vukovara što misli o antićirilićnom referendumu: „Taj, dok sam ja predsjednik Vlade, neka to dobro čuju, neće nikada proći!“ Kao da je u pitanju samo njegova, premijerska volja, kao da o tome nije pozvan reći svoje ni Sabor ni Ustavni sud. Samo Milanović! Koliko god bio u pravu što se referenduma tiče, njegovo je ponašanje nedopustivo drsko, ignorantsko i iritantno.
Što, dovraga, s takvim premijerom? Koliku štetu objektivno može proizvesti za još dvije preostale godine „Kukuriku“ mandata? Hrvatskoj, SDP-u, sebi? Problem s Milanovićem nije jednoznačan. Dakle, ne radi se ovdje o tome da imamo lošeg šefa vlade kojega ćemo na idućim izborima (ili, prije) zamijeniti boljim. Stvar je u tome da je alternativna (desna) opcija s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om, strankom kojoj se sudi za kriminal i korupciju kao modus operandi ove proskribirane partije, još gora i besperspektivnija. Ni sam Karamarko ne zna što misli, nekmoli građani, pa s vlastitim mišljenjem (antićirilićni referendum) eksperimentira iskušavajući čas ovo, a čas ono, ovisno o suflerima i dnevnopolitičkim potrebama. Zar nas taj može spasiti?! A vječno prizivanog i utješnog „trećeg puta“ nikako ne nalazimo…
Premijer bez kontrole
Kako bilo, sada imamo Milanovića i njegov „tim za strukturne reformske promjene“ u kojima je promijenjena samo konjica koja vodi taj fiktivni ljuti boj sa našim starim navikama u ocvalom, manje-više eutanaziranom gospodarstvu i prebukiranoj administraciji. Što za nas Milanović još može učiniti? Možda, napokon, doista preuzeti vlast i staviti pod kontrolu sve institucije sustava. Uključujući i tajne službe. I premijerovu aroganciju. Možda stisnuti gas do daske i jurnuti u reforme, pa što košta da košta? I u te dvije godine nadoknaditi koliko-toliko prve dvije izgubljene u koalicijskim prenemaganjima i ideologijskim prepucavanjima s oponentima. Što im se može dogoditi? Da izgube vlast na idućim izborima, koju će izvjesno izgubiti ako nastave s kukavičkom, kalkulantskom, kvaziliberalnom i antisocijalnom politikom…
Zoran Milanović je imao svoju „povijesnu priliku“. Pretvorio je u žrtvu svoga robusnog, prgavog karaktera. Ovaj 47-godišnji političar „novog kova“, obrazovan, elokventan, bez političkih i drugih hipoteka i repova, s iskustvom stečenim u diplomaciji, što ga je trebalo naučiti i nekim političkim manirama, bio je svojedobno općeprihvaćen lik na javnoj sceni. Od Milanovića su svi očekivali gotovo čuda, zbog potencijala koje je pokazivao, zbog profesionalnog i obiteljskog backgrounda koji mu je bio dodatni vjetar u krila. A on se pod teretom svoje naravi – slomio.
Velika očekivanja, nikakav učinak
Dečko s Trnja i Črnomerca, sinjsko-senjskih (uznositih) korijena, diplomirani pravnik, iskustvo je sticao u Ministarstvu vanjskih poslova, u misiji OESS-a u Azerbajdžanu, u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu gdje je završio i poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava na flamanskom sveučilištu. A onda se 1999.g. vratio u Zagreb u MVP i odlučio upisati u SDP. Kada je Račanova koalicija dobila izbore 2000.g., počinju mu se brzo otvarati prilike za dokazivanje, postaje komunikacijski link s NATO-om, a potom i pomoćnik ministra vanjskih poslova, Tonina Picule.No, HDZ 2003.g. ponovo dolazi na vlast, a Milanović napušta MVP, okreće se angažmanu u stranci i ulazi u Glavni odbor SDP-a, čiji je, zakratko, i glasnogovornik.
Nakon Račanove smrti 2006.g., na krilima svojevrsnog Račanovog testamenta (ostavke u kojoj zaziva „nove snage“), u drugom krugu pobjeđuje Željku Antunović i postaje drugi šef SDP-a u povijesti. Za Željku Antunović je to bio kraj političke karijere, što će se kasnije u pravilu događati svima (Davorko Vidović i Dragan Kovačević u stranačkim izborima 2008.) koji mu stanu na megdan, spremni se s njime natjecati.
Milanović i Bernardić – učitelj i đak
Vjerovalo se da će na empatiji birača zbog smrti Račana, ali i poletnosti i drčnosti njegova nasljednika, SDP, s Ljubom Jurčićem za premijera, trijumfirati na izborima 2007. Slavio je HDZ, a poraz se uglavnom pripisivao Milanovićevom neiskustvu. Greška je ispravljena na izborima 2011.g. kada Kukuriku koalicija osvaja vlast. A Milanović orbi et urbi svjedoči, ne više neiskustvo, nego potpunu nedoraslost premijerskoj funkciji, i nakon dvije godine mandata zarađuje u anketama ocjenu 2,3, nižu i od svoje osporavane i nevoljene prethodnice Jadranke Kosor… A u SDP-u bujaju frakcijske borbe, otpadaju Milanovićeve akvizicije u unutarstranačkim bitkama. Sada već nepoćudni Davor Bernardić ponovo osvaja zagrebačku organizaciju i deklasira Milanovićeve ministre Miranda Mrsića i Gordana Marasa. Bernardić juriša na Zagreb , ali i na čelo SDP-a. Taj Milanovićev đak i svojedobna uzdanica, koje se šef SDP-a lako odrekao usred izborne kampanje i zamijenio ga Rajkom Ostojićem vjerujući da on može lakše „uzeti“ Zagreb, vođu SDP-a bi mogao doći „glave“. Ako je đak dobro savladao lekciju od svoga učitelja, ni SDP-u ni ljevici ne piše se dobro…
