Brak je kad se podrazumijeva da će on učiniti sve za obitelj. Kad mu ona prišiva dugmad na jaknama. Kad nju čeka čaj od kadulje uvijek kad dođe doma poslije joge. I kad oboje povremeno pomisle kako bi bilo strašno da se onome drugome nešto dogodi
Svo ovo vrijeme dok se u Hrvatskoj oštre koplja na temu braka i dok se tako nepregledno raspravlja o tome kakvom braku država treba dopustiti da se naziva brakom, stalno čekam kad će se odnekud progovoriti baš o meritumu te stvari. O referendumu smo sve već čuli s lijeve i s desne strane, i o Ustavu, i o Ustavnom sudu, i o stavovima SDP-a i HDZ-a, pa bi valjda na koncu ipak bilo važno nešto reći baš točno o braku, budući da se ovdje, navodno, najprije o tome i radi.
Ali na tu temu još nema nigdje ništa. Pa onda, evo, sad ću ja.
Kvalificirana jesam, u braku sam 33 godine i sto posto poznajem materiju, djeca su nam odrasla i već imaju svoje bebe. Dakle, čvrsto i odgovorno tvrdim da u definciju braka spada sljedeće.
Brak je ako ti je drago živjeti sa svojim partnerom i ako se veseliš kad s posla ideš kući.
Brak je kad on njoj ujutro skuha kavu i kad ona napravi to isto ako je ustala prva. Brak je kad je njoj pun kufer raditi tamo gdje radi, ali trpi jer su tu djeca i krediti, a on joj kaže: Ma hajde, daj otkaz kad više ne možeš, snaći ćemo se već nekako. Brak je kad ona tri dana guli paprike za ajvar, ne zato što se to od nje očekuje, nego jer ga njena obitelj jako voli.
Brak je kad on njoj kupi knjigu koju je nekidan rekla da bi voljela imati. Kad sjede u kinu, jedu kokice iz iste vrećice i došaptavaju se kako je to hiljadu kalorija. Kad ona njemu odreže nokte na nogama jer ga bole leđa. Kad on gleda televiziju s djecom dok je ona na večeri s prijateljicama. Kad on vidi da je ona užasno živčana pa je pusti na miru. I kad ona pomisli da je on još uvijek tako zgodan.
Brak je kad se njih dvoje gadno posvade i pomire, ali bez pakiranja kofera i bez groznih uvreda koje se kasnije ne daju zaboraviti.
Brak je kad on ode na put, a ona stalno čeka kad će se javiti jer je decembar i sve su ceste u ledu. Kad djeca povraćaju dok se voze na more. I kad lupaju vratima jer su u pubertetu, pa ona i on po noći tiho raspravljaju o tome što da rade.
Brak je kad netko u društvu izjavi nešto glupo, a njih dvoje se značajno pogledaju i pomisle isto. Kad joj on kaže da nema ništa protiv da ona zadrži svoje prezime ako joj je tako draže. Kad ona prešuti da joj se uopće ne sviđaju cipele koje je kupio. Kad on ide s njom u rađaonicu premda neki kažu da je to glupo jer on, naravno, ne može roditi umjesto nje.
I kad ona okopava vrt, a on radi nešto drugo, pa poslije sjednu na zidić i popiju po jednu orahovicu.
Brak je besparica. Upale uha, slomljena noga, karcinomi i povišeni kolesterol, pas koji želi spavati s njima u krevetu, novi usisač koji se već pokvario, ručak koji je zagorio, krov koji treba zamijeniti, dobar posao koji se izjalovio i skupa obiteljska vaza koja se razbila.
Brak je kad se podrazumijeva da će on učiniti sve za obitelj. Kad mu ona prišiva dugmad na jaknama. Kad nju čeka čaj od kadulje uvijek kad dođe doma poslije joge. I kad oboje povremeno pomisle kako bi bilo strašno da se onome drugome nešto dogodi. Rodovi su ovdje upotrijebljeni prema konkretnom slučaju, ali mogu biti postavljeni i kojekako drugačije.
Jer je za brak to nebitno. Kao što je nebitno pred kime je sklopljen i je li uopće službeno sklopljen, kao što su nebitni prezime, dob i spol.
I eto to je to zbog čega idem na referendum. I zbog čega ću, jasno, glasati: protiv.
