“Nevukovarskoj Hrvatskoj ćemo jasno pokazati razliku između njih i nas. Oni su napravili sve, da izazovu kaos i nerede. Ako bude trebalo, dobit će traženo, ali ne u Vukovaru. To neće biti na ovaj, za nas sveti dan, nego na mjestu i u vrijeme kad mi to odlučimo”. Ovo je jedna od poruka iz letka koji je takozvani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara dijelio na Dan sjećanja.

Radi se o vrlo jasnoj i ne prvoj prijetnji nasiljem iz centra čekić-revolucije, iz Stožera koji djeluje u suglasju s HDZ-om, hrvatskom političkom strankom, čiji legitimitet ne može narušiti ni trenutni nesporazum s pravosuđem u slučaju Fimi medija.

Uz taj poziv, prošlog ponedjeljka se, međutim, ipak blokadom spriječilo kolonu hrvatske vlasti da sudjeluje u obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, dana koji će svatko tko je znao čitati 18.11.1991. godine pamtiti dok je god živ.

Dakle, na taj sveti dan, rabijatna ekipa modernih SUBNOR-ovaca silom je zapriječila predstavnicima velike većine građana u Hrvatskoj, predstavnicima Vlade koja je lakoćom pobijedila na posljednjim parlamentarnim izborima, da sudjeluju zajedno s ostalima u odavanju počasti junacima grada koji je postao simbolom rata za nezavisnost. Takozvani Stožer i njihovi politički sponzori iz najjače oporbene stranke nisu time poručili da su Milanović, Josipović i ekipa nepoželjni: oni su nepoželjnost u Vukovaru nalijepili većini građana Hrvatske.

I tako su, zapravo, pokazali kakva se Hrvatska puzajući gradi u bliskoj suradnji s katoličkom Crkvom; što je cilj te snivane klerikalne Oluje 2: prvo se udarilo na prava homoseksualaca, onda na Ustavom zagarantirano pravo na dvojezičnost nacionalnih manjina, a sad se silom prijeti i sila primjenuje na većinu građana Hrvatske koji misle drugačije.

Zastrašujuće je zapravo, koliko cijela ta priča zvuči poznato iz ne tako davne hrvatske povijesti.

Srećom, u ponedjeljak je Zoran Milanović suočen sa silom donio svoju najveću odluku u dosadašnjem mandatu: odluka da se ne angažira policija koja bi grupicu huligana počistila u pola minute (na način na koji je to vlastoručno napravio bivši zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković) je velika državnička odluka, usporediva s Mesićevim promptnim umirovljenjem general-pučista s početka prošlog desetljeća.

Jer, državna sila je u Vukovaru bila željena i prizivana: cijela organizacija blokade vapila je za tim da specijalci “naprave reda”, pa da se onda javno nariče nad upotrebom sile nad hrvatskim narodom na sveti dan u svetom gradu.

Nije se dogodilo. Štoviše, priča se gadno okrenula protiv takozvanog Stožera i HDZ-a: kritike akcije koju su odradili pljuštale su danima sa svih strana i po njima i po HDZ-u. Vrhunac političke štete za Karmarkovu ekipu svakako je video na kojem se vidi i čuje kako HDZ-ov vukovarski vijećnik organizira blokadu “nevukovarske Hrvatske”.

I taj uznemirujući video zapis, koji bi u jednoj lošoj verziji budućnosti za koju se ipak valjda nadati da je malo vjerojatna, postao preludij za koncentracijske logore, zajedno s onim na kojem jedan od koordinatora blokade na novinarska pitanja odgovara sa zapovjedničkim urlikom: “Dosta!”,  postavlja jedno vrlo bitno pitanje pred ljude koji su ipak vlast u ovoj zemlji.

Dokle?

Dokle se treba trpjeti trpjeti vrlo eksplicitne prijetnje silom i akcije koju poduzimaju pučisti bliski HDZ-u? Je li doista veći grijeh napravio blesavi Joe Šimunić sa svojim ustaškim skandiranjem, nego oni koji vlasti, dakle građanima koji ne misle kao oni, otvoreno i već dugo prijete nasiljem. I koji u suradnji s HDZ-om nasilne akcije, kako vidimo, već i provode?

Ne bi li trebalo gospodu koja su organizirala vukovarsku sramotu ipak priupitati što su točno mislili kad su poručili vlasti da će, bude li trebalo, dobiti traženi kaos i nerede? Nije li, za razliku od Šimunićeve skupe gluposti, ovakva poruka poticanje na nasilno rušenje ustavnog poretka; to jest – kazneno djelo?

Ili, da stvar okrenemo: kako bi država reagirala da grupa građana srpske nacionalnosti blokira Vladinu kolonu na Dan sjećana na proboj zatočenika iz Jasenovca? I da pritom dijele letke u kojima se kaže da će vladajući, bude li trebalo, dobiti kaos i nerede, u vrijeme i na mjestu kad oni sami to odluče?

Da, upravo tako kako vam je prvo palo na pamet.

Gandijevski vukovarski potez bio je, dakle, velika odluka Zorana Milanovića. No, sad kad su izbjegnuti željeni incidenti, valja podsjetiti kako je jedna od osnovnih funkcija države da svojim građanima garantira mir i sigurnost. U tu priču uklapaju se svi mogući mirni prosvjedi, akcije i pozivi na ostavke. Prijetnje “kaosom i neredima” i širenje straha, međutim, nisu demokratski arsenal.

I tako ih treba i tretirati.

izvor