‘Ti si bio na sedam Olimpijada? I što si napravio tamo? Osvojio si pola brončane medalje!’ Tim je riječima Antun Vrdoljak (82), počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora odbrusio Zoranu Primorcu, stolnotenisaču Hrvatskog kluba olimpijaca na nedavno održanoj Skupštini HOO-a

Boljim poznavateljima lika i djela Antuna Vrdoljaka njegov jezik nije nepoznat, a ovom prigodom počasni član HOO-a i Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) pokazao je i elementarno činjenično nepoznavanje.

Naime, Primorac nije bio na sedam Olimpijada, nego na sedam Olimpijskih igara. Usto, Primorac je osvojio srebro, a ne pola bronce, kako je to posprdno ustvrdio Vrdoljak želeći apostrofirati da je drugu polovicu osvojio Ilija Lupulescu s kojim je igrao u paru na OI u Seulu 1988. godine.

Nije to prvi Vrdoljakov ispad u javnosti. Dovoljno je samo zaroniti u novinsku arhivu i verbalnog ‘blata’, koje je diplomirani i nekad davno perspektivni glumac nabacio po drugima, ima i za više nego za karticu novinarskog teksta.

Tako je 1992., dok su mnogi Bad Blue Boysi ginuli po fronti, a on na Prisavlju vedrio i oblačio, digao prašinu oko izmjene imena Dinamo. Navijači su tražili da se vrati sveto ime, a Vrdoljak je ispalio: ‘Moramo se obračunati s njima! Kad ih budu pune ‘marice’ i kad im poplave bubrezi, bit će reda na tribinama. Bojim se da netko stoji iza ovih pojava. Tko hoće Dinamo, neka ide u partizane. Ja želim Građanski!’

Rođeni Imoćanin u javnom životu postaje prisutan nakon pojavljivanja u dvama filmovima Nikole Tanhofera ‘Nije bilo uzalud’ 1957. i ‘H-8’ koji je snimljen godinu kasnije. Kao redatelj pojavljuje se polovicom šezdesetih, a njegova najbolja filmska ostvarenja, po mišljenju većine filmskih kritičara, do dana današnjeg ostala su ‘Kad čuješ zvona’ (1969.) i ‘U gori raste zelen bor’ (1971).

Iz tog razdoblja datiraju i ‘Prosjaci i sinovi’ (1972.), kultna serija koja je u bunkeru, nakon sloma hrvatskog proljeća, provela dvanaest godina. Sve do političkih promjena početkom devedesetih Vrdoljak se bavi uglavnom režiranjem filmova, serija, glumom, radi kao novinar za nekoliko redakcija, a prema vlastitu priznanju, svirao je i trubu u noćnom baru i bio vlasnik kokošje farme sa 4.200 kokica.

U ožujku 1990., za tjednik Vikend izjavljuje: ‘Ne vjerujem u politiku na ovim prostorima. Ipak smo mi Balkan i zato sada neću pristupiti nijednoj stranci. Jer kod nas još uvijek vrijedi deviza Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Ne vjerujem da neki ljudi mogu prijeći preko patnje, jer su ljudi koji su trpjeli sada tražiti da trpe oni koji su ih na to natjerali, da bi naplatili račune, a to je vrlo opasan lanac.’

Mjesec dana kasnije podržat će Koaliciju narodnog sporazuma, da bi šezdeset dana poslije završio u HDZ-u i postao jedan od šest potpredsjednika Hrvatske. Na čelu je uspješnog EP-a u atletici u Splitu iste godine, a od 1991. na čelu je HOO-a gdje će ostati do 2000. godine. Nekako paralelno s HOO-om dolazi i na čelo i HRT-a na kojem će ostati do 1995. godine.

Za četiri godine provedene u fotelji direktora Prisavlja, HRT će postati ‘katedrala hrvatskog duha’, a on će dobiti status branitelja zarađenog u borbenom sektoru. U registru branitelja stoji da nas je Vrdoljak branio 880 dana.

‘Pa što je bio HRT nego prva crta bojišnice!’ ustvrdio je u Novom listu nakon što je Registar postao dostupan javnosti.

Vedran Brkulj