Kninski krnjo već dugi niz godina otkriva moralnu bijedu i političku zapuštenost što vladaju u našim nesretnim palankama

 Pokladni običaji dolaze nam iz velikih dubina ljudske povijesti, iz drevnih pretkršćanskih vremena kada su jednorozi trčali po šumama, a kućni duhovi spavali pod gredom, kada je čovjek bio preplašeni divljak, a priroda nerazumljiva i mračna. Dok maskirani spaljujemo krpenog demona koji je odgovoran za sve naše nesreće, nismo zaista u osnovi drugačiji od urođenika koji plešu oko iskeženog totema.

Kao i našim precima vjekovima prije nas, maske nam daju hrabrost da se obračunamo s dušmanima, a poznato vam je kako je čovjek hrabar kada krije identitet. Na internetskim forumima, na primjer, to se lijepo dade vidjeti. Usijane budale anonimno vrijeđaju i prijete nasiljem, svaki od njih glasniji i kuražniji nego da nastupa imenom i prezimenom. Tihe i plahe kukavice pretvaraju se u otresite i nagle siledžije kad ih nitko ne zna. Internetski su forumi upravo kao neki spomenici neznanim junacima.

Obijesno ruganje maškara slično je tome. Rulja bez lica otpusti kočnice, oslobodi se društvenih stega i preda nagonima, jednom u godini slobodno digne glas protiv nepravde i ugnjetavanja i radosno zapali princa karnevala, krnju, lutku načinjenu od drva, željeza, slame, tkanine i frustracija. Ta lutka, ovisno o prigodi i vremenu, mijenja obličje, piše u jednom svom članku naš poznati novinar Ante Tomić.

Već gotovo dvadeset godina i sa kninskog mosta u hladnoj rijeci Krki, u plamenu i mukama završi jedan Krnjo. Iako Krnjo može predstavljati bolest ili neimaštinu, kriminal ili inflaciju, kninski Krnjo već tradicionalno je političar iz kukuriku koalicje, bilo da je riječ o predsjedniku, nekom ministru ili premijeru.

Jer, u Kninu je daleko važnije izrugivati se i zapaliti političkog protivnika, možda nekog Jovana ili ne daj Bože homoseksualca,  od kriminalaca ili recimo korumpiranih političara.

Odraz je to moralne bijede i političke zapuštenosti što vladaju u našim nesretnim palankama.

feral, Nenad Gnječ