„HDZ treba ugasiti, oni su se borili da dođu na vlast da mogu pljačkati zemlju”, poručio je Nenad Stazić, komentirajući nepravomoćnu presudu u slučaju Fimi Medije, kojom je Hrvatska demokratska zajednica proglašena krivom za sudjelovanje u korupciji te je presuđeno da se stranci oduzima 24,5 milijuna kuna i uz to u proračun mora uplatiti 5 milijuna kuna kazne.

Istom je presudom Ivo Sanader dobio jedinstvenu kaznu od devet godina zatvora. Dragi Ivo – long time no si, rekli bi neki – a u međuvremenu bi, ostane li presuda na snazi i nakon drugostupanjskog postupka, trebao vratiti 15,2 milijuna kuna, koje je, kako je sud utvrdio, stekao kaznenim djelom. Mladen Barišić dobio je tri godine zatvora, Ratko Maček uvjetno godinu dana, uz rok kušnje od četiri godine, Branka Pavošević 18 mjeseci zatvora, a Nevenka Jurak dvije godine, a i nekima od njih oduzima se ponešto od nezakonito stečene koristi. Sve u svemu, kad realno zbrojite koliko nas je ta stranka koštala dok su bili na vlasti, pa i poslije nje, to djeluje puno premalo, ali ne samo zbog pljaćke koju je sud utvrdio.
„Nije to sramota samo za HDZ, nego su HDZ i njihov bivši predsjednik osramotili cijelu Hrvatsku. To je zapravo strašno kad se vidi kakvu su štetu oni proizveli, ne materijalnu, nju će oni nadoknaditi, nego štetu ugleda politike i političara. Nema danas prezrenijeg posla od posla političara, tome su krivi oni, iznevjerili su povjerenje i onih koji su za njih glasali, ali urušili su povjerenje u politiku kao u pošten rad za javno dobro. I to je šteta koju će teško biti ispraviti, morat ćemo se svi truditi da taj njihov grijeh popravimo u javnosti’, kazao je Stazić. Ljut je i na Tomislava Karamarka, koji je kazao da ne prihvaća presudu jer nikada neće prihvatiti kolektivnu krivnju. „Čovjek koji bi sutra mogao biti izabran za premijera na parlamentarnim izborima kaže da ne želi poštivati pravni sustav ove zemlje, pravosudne odluke, pa to je prestrašno.

Kaže nikada, čak i ako se potvrdi, to je rekao, nikada to nećemo prihvatiti”, kritizira Stazić. Ni na trenutak nije dvojio oko toga što bi se dalje trebalo događati: HDZ bi trebao prestati funkcionirati bez obzira na to kakva će biti konačna presuda. „U obrazloženju presude stoji da su oni radili s Fimi mediom od 2003., dakle odmah kad su stupili na vlast, dakle, oni su imali plan. Oni su se borili da dođu na vlast da bi mogli pljačkati zemlju. Pa to je prestrašno, takva stranka se treba ugasiti”, poručuje.

Da bi riječ rekli, ili suzu pustili, jer pošteno gledano, najpoštenije bi doista bilo da takve stranke više nema i da ne zavarava birače na idućim izborima, s tim da svi pošteni članovi na hrvatskom tržištu sasvim sigurno imaju dovoljno političkih stranaka u kojima mogu raditi za opće dobro i dobrobit cijele zajednice, a ne samo HDZ-ove.
No, koliko god ta priča sa HDZ-om bila strašna, šteta je što odrasli ljudi u nekim godinama potpuno zaborave jednu dječju rugalicu koja se u toj priči lako može primijeniti. U doba moje rane mladosti, kad bi ti netko dobacio nešto glupo, bila je fora odgovoriti „gle, ko mi kaže!”, što je imalo dašak rečenice koja počinje na J, a zbog koje bi mi mama sigurno opalila pljusku. SDP, valjda, ne pljačka ovu državu. Ovo što vidimo na prvi pogled zaista ne izgleda kao nešto što bi se moglo svesti pod Kazneni zakon i protupravnu korist, ali ne bismo baš dali ruku u vatru da je do kraja riječ o radu za opće dobro u kojem je i korist uvijek opća. Nije li to, na koncu, nedavno potvrdio i sam ministar financija Slavko Linić, u poznatom „slučaju Šegon”, kazavši kako su neke stvari u skladu sa zakonima, ali možda baš i nisu u skladu s moralom.

Kad bismo htjeli biti strogi kao i Stazić, zar se ne bi moglo postaviti pitanje gdje je obraz ljudi koje je SDP ustoličio na vlast, a u stanju su se žaliti na presudu Povjerenstva za sukob interesa zato što im je prastala državna služba, ali se nisu spremni odreći i prava na godinu dana plaće za nerad.

Svi su “krvavi ispod kože”

HDZ je ugledu političara i politike kao djelatnosti bez sumnje opalio pljusku, no postupci SDP-a u nekim takvim slučajevima, definitivno su pljuska s druge strane i teško je reći tko je politiku zapravo nokautirao. Ako ćemo do kraja pošteno, i sam Nenad Stazić, davno je podmetnuo nogu ugledu politike, još na brodiću prema noćenju na Brijunima za sedam kuna po danu, ili za 343 kune za 49 dana. „To nije ljetovanje, tamo se radi! Hoteli u kojima su smješteni glumci i ostali scenski djelatnici ustvari nisu nikakvi hoteli, nego vrlo zapuštene zgrade s malim sobama u kojima su tepisoni stari 50 godina, a vojničke deke su na krevetima.

Nema tamo nikakvog osoblja, pa sam ja, želeći pomoći, radio i brojne druge poslove. Tamo nema tko izdati sobe glumcima, pa sam ih ja smještao u sobe, dodjeljivao im ključeve, išao po njih na brod i razvozio ih na probe i kamo je trebalo, čistio sam tvrđavu, izbacivao vodu s terase kad padne kiša… Jednostavno, sve što treba”, kazao je tada Stazić, zaljubljenik u teatar.

Šteta bi, valjda, bila da je u takav jedan rđav smještaj za sedam kuna smještena neka nezaposlena biljeterka, ili čistačica, preko outsourcinga, pa da se nakon što rasporedi glumčad po sobama i opere tepihe odmori malo uz more, jer nezaposleni su ipak svikli na bolji luksuz i lakše si ga mogu priušiti nego saborski zastupnik. Ovako je požrtvovni političar podmetnuo leđa i žrtvovao ljeto koje je sigurno mogao i bolje provesti nego na tom savršenom otoku.
Pravi ili krivi, svi su oni očito jednako krvavi ispod kože, samo u jednoj stranci postoje teatrolozi koji vole satove i slike, u drugoj zaljubljenici u teatar koji se lako uklope u bizantsko naselje i mediteransku vegetaciju. I jedne i druge smo sami izabrali, bilo da je riječ o biračima HDZ-a ili SDP-a. Zemlja je već šestu godinu u krizi, zadužujemo se uz najvišu kamatnu stopu, raspada se sve što se raspasti može, a oni imaju problem s povlačenjem sredstava iz fondova EU jer im ne „štima” server.

Nezaposleni i oni ovršeni u obitelji imaju barem jednog umirovljenika koji je iscrpio sve iz čarapa i nema ih više odakle financirati, pa zajedno čine osiromašenu većinu ovoga društva, a oni ljudima s jahtama opraštaju dugove njihovih firmi. Umorilo nas bezbađe i očaj, od straha od bolovanja i bolesti, uz zdravstvo kojem ni dva posto vraćenog doprinosa neće pomoći, straha od otkaza, odnosno života općenito. Ugled političara takve zemlje već samo zbog toga više ne vrijedi ni jednu banku.
I ponekad se čovjek zaista zapita bismo li, možda, mogli biti na dobitku kad bi netko kojim slučajem ugasio struju u obje vodeće hrvatske stranke, kako bi neki novi ljudi, nepotrošeni u besmislenim političkim raspravama konačno došli na red.

Možda mi imamo pametnih, sposobnih, stručnih i poštenih ljudi, ali se od ovih ne uspiju progurati? I možda bi nas manje koštalo da ove platimo da sviraju u idućoj izbornoj kampanji, bez prava da se kandidiraju?

Marijana Matković, Objektiv.hr / feral news