Imam prijateljicu, lijepa zgodna mama. Prava raja, hoće pomoći, nasmijati se, našaliti, ponekad i popiti, svima koji je znaju draga. Kad se zaposlila u jednoj dobrostojećoj privatnoj firmi nigdje sreći kraja. Odmah se pravili planovi kako će se, gdje će se, koliko će se kredita moći uzeti, gdje će na godišnji ići…

Prvih nekoliko sedmica je sva sretna išla, šta išla – letjela do posla. Puna entuzijazma, želje za dokazivanjem, sretna i prezadovoljna. I kao pravilo, sve što je lijepo kratko traje. Nakon mjesec, mjesec i po, nešto se ušutjela, vidimo svi nervozu, nema više onog poleta, onog sjaja u očima. Sve je manje smijeha, šale, a sve više neke nervoze i neobjašnjivog bijesa. Bilo je toliko očigledno da je nešto muči, a sve je izgledalo kao neki prozirni prokleti oblak neprijatne tajne ispod kojeg je zapela bez ideje kako se riješiti tog samo njoj znanog problema. Smršala je i počela fizički i psihički propadati.

Nekih šest i po mjeseci nakon što je počela raditi prvi put mi se izjadala. Plače i priča. Ima šeficu koju je vidjela kako krade pare iz kase, a onda navečer nakon brojanja pazara traži od cijele smjene radnika da daju svi po deset, petnaest maraka kako bi se navodno namirila šteta, jer šefica navodno ne smije svom šefu u Sarajevu reći da postoji manjak novca. I to bi nekako i prošlo da se desilo jednom ili dva puta. Ali kako to obično biva, ljudska pohlepa nema granica, pa se takav manjak dešavao skoro svaki drugi ili treći dan. Čak se dešavalo da su šeficu “opljačkali” dok je išla noću kući s dnevnim pazarom u torbici, pa se i to moralo “namiriti”. Naravno da naša “sposobna” policija nije našla ni dokaze o pljački, a kamoli počinioca. Ali eto, prošlo joj. Ostala nekažnjena.

Elem, moja lijepa prijateljica s početka ovog teksta je počela na posao ići  kao na sahranu, sprovod ili dženazu komšiji koji ti i nije bio drag. Znaš da moraš otići, a nikako ti se ne ide. Smučio joj se i posao i nepravda, i uzimanje para od strane šefice kojoj su pravili čeke i za koju su znali da krade, ali šta da radi?  Da nešto kaže pa da izgubi posao? Da se pobuni pa da gladuje? Muž na birou za brojanje nezaposlenih, nikakvih prihoda, a malo djete kući.

Kad je rekla sve što je mislila ućuta se, zapali cigaru i zagleda se suznih očiju negdje u daljinu. Malo se smirila.

Šutim i ja, ne mogu da vjerujem u ono što čujem, a opet znam da nema razloga da mi laže. Znam ovaj narod i znam da je ovdje sve moguće. Kontam u sebi….  Onda se odjednom nagnem prema njoj, uzmem onu njenu žensku torbicu, nađem i otvorim njen novčanik, uzmem 10 maraka i stavim sebi u džep.  Pogledam je onako… ama nikako. Isto kao da sam uzeo svoje pare. Ona pogleda u mene, pa u onaj svoj novčanik, pa opet u mene sva u čudu.  Ja se pravim lud isto kao da sam uzeo žvaku iz te njene torbice.

“Šta je bilo” , pitam ja. “Pa ti meni uze 10 maraka i stavi u džep”, reče ona sva u čudu.

“To ti ona radi skoro svaki dan više od 6 mjeseci pa se ne buniš”.
“Pa znam ali, ona mi je šefica, sad sam ti sve ispričala”.

“I zato što ti je šefica može da ti zavlači ruku u džep skoro svaki dan, a ja ti jaran 100 godina i jednom ti uzmem 10 maraka i ti se odmah buniš.  To ti nije baš nimalo čudno”?, upitah je glasno i drsko.  

“De ba vrati to”.
“Neću”.
“De nemoj se zajebavati molim te, vrati to”.

“Neću”.
“Je l’ stvarno nećeš”?
“Neću”.
“Ma de mi ba moje pare nemoj me zajebavati, trebam djeci kupiti hrane, nisam grijanje platila dva mjeseca….”, poče se  Tanja crvenjeti i ljutiti.
“Jebem ti i Milju i ovu glupu priču i ne znam što ti sve ovo ispričah… Oš vratit’ pare?”

“Ma neću. Kad Može Milja krast’ od tebe 200 maraka mjesečno mogu ti i ja uzet’ jednom u životu 10 maraka, ‘nako… isto k’o ona”.
“Ma jebi se tamo i ti i Milja, odo’ ja… eto ti taman plati jebene kafe s tim parama… mrš…”

I ode Tanja. Crvena u licu. Vidim ljuta mnogo više na sebe nego na mene….Kipti od nekog unutarnjeg bijesa. Dok je ljutito ustajala prevrnu onu šoljicu kafe, a ono što je ostalo u njoj prosu se po stolu u njenom pravcu. Gledam za njom i osjećam da sam uradio pravu stvar. Natjerao sam je da se naljuti na sebe. Znam da jedino to pokreće ljude u nevolji. Bilo mi je žao što prolazi kroz to.

Prošlo je od tada par mjeseci kad zove Tanja da popijemo kafu. Nađemo se u onoj istoj bašti i za onim istim stolom gdje je zadnji put ljuta prolila kafu i otišla od mene uz psovke. Ona već naručila kafe i čim sam je vidio primijetio sam onaj zdravi iskričavi sjaj u njenim očima. Priča k’o navijena da je s drugim radnicima napravila pravu sačekušu šefici Milji, da su je snimili kako krade, da su zvali glavnog šefa u Sarajevu našli se s njim i pokazali mu snimak nakon čega je on lopova Smilju odmah otpustio.

Ni Tanji ni njenim kolegama više niko nije krao pare, opet je na posao išla sretna a vraćala se umorna, ali još sretnija. Dobivala je punu platu. Vidim, nestao je onaj neprijatni oblak koji je zadnjih par godina pratio u stopu, vratio se osmijeh i sjaj u očima, entuzijazam i vjera u bolji i pravedniji svijet i život. Priča Tanja detalje, počela da davi, pa kad primijeti da gledam na sat uhvati me za ruku i zadržava me, nestrpljiva da mi sve kaže: “Čekaj, ba, samo još ovo da ti kažem…” i tako bar desetak puta.

Nisam tada ni pomislio da je to možda bila prelomna tačka u njenom strahom natopljenom osjećaju letargičnosti, bespomoćnosti i ravnodušnosti prema nepravdi koju joj je šefica skoro svakodnevno radila i povod da se odvaži i konačno hrabro suprostavi nepravdi, lopovluku i šefici za koju je mislila da je nedodirljiva.

Nisam tada bio toliko drzak da mislim da sam ja taj koji joj je otvorio oči, i koji je natjerao da se naljuti na sebe kad sam joj za tim istim stolom, prije dva mjeseca, kao kakvom levatu iz novčanika uzeo deset maraka… Nisam mislio, nego sam znao da jesam. I ponosan sam zbog toga.

POSVEĆENO POČETKU NARODNOG BUNTA PROTIV LOPOVA KOJI SU UNIŠTILI I OPLJAČKALI TUZLU I BOSNU VIŠE, GORE, BEZOSJEĆAJNIJE  I  TEMELJITIJE NEGO SVE GRANATE, SMRTI I ČETNICI U RATU. 

http://www.radiosarajevo.ba/Piše: Nermin Bajić, dipl.iur