Nakon što je u lipnju prošle godine preuzeo kormilo Grada Metkovića, gradonačelnik Božo Petrov, koji je u kratko vrijeme postao jedan od napopularnijih i najcjenjenijih hrvatskih političara, osvrnuo se na prvu godinu svog mandata. Osvrt objavljen na službenim stranicama Grada Metkovića prenosimo u cijelosti.
Godinu dana poslije
U ovom osvrtu zaboravite na suhoparne informacije, administrativne stavke. One će biti uskoro po obećanju stavljene na stol. Imat ćete uvid u protekli rad gradske uprave i poduzeća. Jasan sud o kvaliteti rada moći će se donijeti za tri godine, a približno točna predikcija stanja tek za dvije godine. Zato i ne želim previše govoriti na ovaj način. Dat ću sliku s neke druge strane, ono što se ne vidi, a zapravo čini gotovo cijeli život.
Povijest se ponavlja uvijek, životna nam je suputnica. Isti dan prije godinu dana, kad su se drugi veselili, povukao sam se i sjedio u tišini razmišljajući o svemu što mi se događa, moleći se za budući razum i snagu. Danas dok se moji prijatelji vesele rođenju novog života, ponovno sjedim sam pokušavajući sjetiti se cijele godine, događaja, svojih stremljenja. Misli su isprepletene prošlošću, budućnošću, sjećanjima i idejama…, začaranim krugom koji pleše bez stanke pred očima…
Nemam se snage veseliti, dok osjećam očekivanja svih ljudi s kojima živim. Zato u meni i postoji tjeskoba kad vidim snimku slavlja 2. lipnja 2013. godine. Netko će reći da si ne trebam stavljati takvo breme na leđa, jer niti sam obećao riješiti svačija životna pitanja, niti je to moguće u četiri godine, pogotovo s onim što smo naslijedili. Kako objasniti da ja s tim živim svakog dana, u svakom susretu, u svakom pogledu bilo koje osobe koju sretnem na ulici? Često osjetim da bi ljudi htjeli u tom trenutku da im kažem nešto obećavajuće i da će stići vrlo brzo, pa makar im i slagao. Nažalost, ni to ne mogu, još jedno moje prokletstvo… Volio bih da mogu jeftino dijeliti lažne nade kao gumene bombone, one koje će uzrokovati kratkoročnu amneziju i blagi san do ostvarenja ljepšega života. Ali od sebe ne mogu pobjeći, od osjećaja odgovornosti, težine tereta. Iako vidim svjetlo na kraju tunela, iz opreza ga ne smijem podijeliti s drugima i onda se uhvatim uvijek u istoj mantri: „Strpite se, ne ide preko noći… Imajte strpljenja jer nakon svega propalog, treba vremena da se sve vrati, a to vrijeme ne broji se u mjesecima…“ U istom trenutku vidim razočaranje u onim drugim očima. Često bi htjeli laž, jednu lijepu ugodnu laž. Oprostite mi, ali vam ne želim lagati. Svjestan sam da su ljudi očekivali još nekoliko čuda, nakon objave o rekordnom smanjenju duga. Ponadali su se da će ići sve brže od realnog, iako sam i tad govorio da će sve ići sporije… Ruševine treba prvo sahraniti… Dragi Metkovci, sve što smo obećali, od poštenog i odgovornog odnosa prema gradu i vašim novcima, održavamo i dalje. I nismo stali samo na tome. Trudimo se na svim poljima pokrenuti što je moguće više poslova, projekata, kroz bezbroj utrošenih sati i razgovora. Nadam se da će uroditi plodom i da će ljudi nakon četiri godine koje su nam dali u povjerenje vidjeti da ih nismo izigrali, da smo dali sve od sebe…
Ne spavam zbog sati dnevnog rada ni približno koliko prije, značajno se manje smijem, zadovoljstvo životom u odnosu na prije mjeri se u tragovima… Mislio sam da sam sreo životnu tugu kroz posao koji sam radio u cijelom svom obimu, prevario sam se. Mislio sam da mnogo radim u prošlom poslu, i tu sam se prevario. Znao sam da ću ovim žrtvovati sve, od obitelji, struke do posla. To se jedino pokazalo kao istina, osim predviđanja u koliko lošem stanju se nalazi grad. Ljudi će se nakon svega možda upitati žalim li radi svega, jer sam mogao bez svega ovoga. Istina je da ne žalim. Povremeno bude situacija, prođu kroz tren. Tjera me upornost, odgovornost, svjesnost da sad, možda nikad poslije, imam mogućnost pokušati promijeniti stvari. Zadovoljstvo, ako budem imao pravo na njega, doći će poslije, kad nakon utrke vidim da niti vas niti sebe nisam iznevjerio.
Za kraj, ako nekad prođem kraj vas i ne javim se, ne zamjerite mi. Tad vidim samo svoje misli, ciljeve za kojima trčim da ih dostignem, jer vrijeme curi.
Božo Petrov
