Ruža Tomašić, zastupnica u Europskom parlamentu, pozvala je Hrvate upomoć da joj, povodom izvješća Europske komisije o stanju napretka Srbije na putu u EU, napišu govor o Srbiji, kako bi mogla, kako je naglasila, što bolje „braniti interese hrvatske države“.
U samom startu njezinog poziva ugrađena je obmana, jer niti jedan zastupnik u Europskom parlamentu ne brani interese zemlje iz koje dolazi, (usput rečeno, u EU ne postoje „države“, jer država je sama EU, i zato su nezavisne države prilikom pristupanja u članstvo EU odstupile svoj suverenitet na EU, i to stoji u svakom pristupnom ugovoru).
Zastupnik u EU-parlamentu provodi politiku ideološkog kluba kojemu pripada, a ne državne i nacionalne interese koje Europsku uniju i njena tijela uopće ne zanimaju. Njezina stranka ne pripada Europskoj pučkoj stranci-Europskim demokratima (EPP-ED) kao HDZ, HSS i DC. ZNA SE kome Ruža Tomašić i njena stranka (HSP Dr AS) pripadaju, čije su „vlasništvo“ i kome robuju – Hrvatskoj demokratskoj zajednici. ZNA SE i zašto.
Navedenu incijativu Ruže Tomašić s pozivom građanima su domaći mediji prihvatili sa simpatijom, ionako ne ulazeći u suštinu značenja toga, i tako se sve skupa pretvori u senzacionalizam pred ovogodišnje izbore za Europski parlament, i dobar publicitet za Ružu Tomašić.
HDZ je od samog svog osnivanja 1989. imao problema s profiliranjem, jer je u svom programu imao „bosanski lonac“ u kojemu se kuhao titoizam, radićevština i starčevićanstvo (uz titoizam je u programskoj deklaraciji HDZ-a vezana floskula o antifašizmu, i hrvatskoj ljevici koja nikada nije postojala jer se u stvarnosti radilo o jugoslavenskoj i k tome ekstremnoj ljevici).
Nije SDP bio taj koji je komunizam čarobnim štapićem pretvorio u „antifašizam“, i složio priču (bajku) o „dobrom antifašizmu“, nego je to bio HDZ, a ZNA SE i zašto.
Vodeći dužnosnici Tuđmanove stranke, na čelu sa samim Franjom Tuđmanom, i vodeći kadrovi republike i njezinih struktura, preplavljeni su 1990. s bivšim komunistima, među njima i s nekadašnjim oficirima Titovog „Odjela za zaštitu naroda“, (Ozna), jugoslavensko-partizanska tajna služba koja je u svijetu komunizma ekvivalent sovjetske zloglasne staljinističke tajne i političke policije N.K.V.D., te s udbašima i njihovim doušnicima. S takvom lošom kadrovskom reputacijom je HDZ radi prolaska u hrvatskom narodu koji prirodno odbacuje sve što je vezano za (zločinca) Tita i „Partiju“ grčevito tražio legitimaciju u svijetu demokršćanskih stranaka u Europi kako bi se na domaćem terenu mogao predstavljati kao „narodnjačka“ stranka, dakle, kao konzervativna stranka desnog centra. Međutim, devedesetih godina je ondašnja središnjica Europskih demokršćanskih stranaka u Beču odbila HDZ, jer Tuđmanova stranka nije bila demokršćanska. Demokršćanin, ako je pravi, onda nije licemjer, i svoje političke protivnike koji su demokrati ne etiketira kao „fašiste“ („ustaše“).
Međutim, Franjo Tuđman je na položaju predsjednika, i republike i svoje stranke, etiketirao Dobroslava Paragu i njegovu stranku HSP koju je 1990. predvodio, i to s reputacijom borca za ljudska prava, reputacija koju Franjo Tuđman nije imao, već samo da je „disident komunizma“, i to kao bivši general JNA i nekadašnji jugoslavenski partizan u Drugom svjetskom ratu koji se borio za Staljina i Tita, i to prvo za Staljina, onda za Tita, jer svi partizani su tako gledali na hijerarhiju u svijetu komunizma, i umirali su na hrvatskom ratištu u srazu s njemačkom i hrvatskom vojskom sa Staljinovim imenom na usnama.
Predsjednik Tuđman je bio taj koji je pozivao na prozivanje Parage i njegovih pravaša, i hosovaca (hrvatskih branitelja i dragovoljaca, bojovnika) zbog pozdrava „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“.
Točno po modelu boljševičkog obrasca obračuna s politički nepodobnim protivnicima su Paraga i njegovi pravaši proglašeni od vladajuće stranke HDZ, prvo „ustašama“ pa i „nacistima“, iako je Franjo Tuđman savršeno znao da Dobroslav Paraga nije ni ustaša ni fašist nego demokrat, a nakon ocrnjivanja, kleveta i velikih laži slijedila je egzekucija, kako na simboličkoj razini, tako i na fizičkoj, i to eliminacije Hrvatske stranke prava kroz medijsku cenzuru, krivotvorenje izbora, i pravosudne državno-odvjetničke optužbe i upravne postupke državnog aparata, medijska huškanja, i politički motivirane atentate i bombaške napade od strane udbaške tajne službe Republike Hrvatske, sve u ime „Hrvatske“. „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto“ bio je slogan koji je označio obračun s pravašima koji su se programski i u političkoj praksi borili za nezavisnu hrvatsku državu, za razliku od svih drugih političkih subjekata. (Na kraju se pokazalo da HDZ za Hrvatsku nije dao ništa, a prodao ju je budzašto.) HDZ nije birao sredstva da ostvari svoj glavni i jedini pravi cilj: eliminacija Dobroslava Parage. HDZ je naprosto bio opsjednut da ostvari taj nečasni cilj.
HDZ je bio taj koji je Dobroslavu Paragi i Anti Paradžiku predbacio što je HOS u ljeto 1991. blokirao glavne vojarne („kasarne“) tzv. JNA u Zagrebu i po drugim hrvatski gradovima. HDZ je bio taj koji je u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije dao čitati policijsku tjeralicu s kojom se pobunjenička „Srpska demokratska stranka“, SDS, i HSP, proglašavaju terorističkim organizacijama. Blokada agresora od strane HOS-a bila je sasvim opravdana, jer je JNA sa srpskim pobunjenicima napala Hrvatsku još i prije Brijunskog sporazuma od 7. srpnja (sporazum između vodstva JNA, Europske zajednice, i RH, o obustavi oružanog konflikta između SFRJ i RH), a nakon toga uslijedila je invazija na Hrvatsku iz Srbije, i etničko čišćenje hrvatskog stanovništva na pobunjeničkim „kriznim područjima“ fantomske tzv. Krajine. Gdje je bila navodna pravašica Ruža Tomašić u to vrijeme?
Vratila se u Hrvatsku iz Kanade gdje je radila kao policajka, i postala članica osiguranja predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana.
Ruža Tomašić 1991. uopće nije bila prava pravašica, jer inače ne bi postala Tuđmanova tjelohraniteljica njegove fizičke zaštite, to jest bila je spremna, ne za dom, nego da u slučaju slučaja svoj život da za „Franceka“. (Franjo Tuđman je u to vrijeme najžešće optuživao, osuđivao i oklevetao, i pravaše, i stranku prava odnosno HSP kada ju je predvodio Dobroslav Paraga, i kada je Ruža Tomašić počela raditi za Franju Tuđmanu.) Unatoč tome zatražila je tajni sastanak s Paragom i Paradžikom, da bi im priopćila kako je predsjednik Tuđman izdao zapovijed za njihovim ubojstvom. Pravaški čelnici, međutim, nisu dopustili da im to izvjesna Ruža Tomašić kaže u četiri oka, nego su tražili da ona to kaže pred svjedocima, što je onda tako i aranžirano. Prema tome, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju. Nekoliko dana nakon toga, i neposredno nakon ultimatuma Ministarstva unutarnjih poslova RH D. Paragi i Anti Paradžiku, da HOS mora odmah prekinuti blokadu vojarni JNA u Zagrebu, (riječ je o rujnu 1991., Vukovar već gori, pola Hrvatske je zapaljeno, četnička klanja na sve strane, itd.), je na kontrolnoj točci policije u Sesvetama kraj Zagreba ubijen od strane pripadnika „hrvatske“ policije dopredsjednik Hrvatske stranke prava i načelnik Hrvatskih obrambenih snaga, (HOS), Ante Paradžik. Nakon toga Ruža Tomašić u javnosti niječe da bi ikada bila pristupila D. Paragi i A. Paradžiku s informacijama o njihovoj planiranoj likvidaciji; nakon toga je dobila karcinom. Kad je prizdravila, u Jutarnjem listu je tvrdila, da je smrt Ante Paradžika odgovarala jedino Dobroslavu Paragi, što spada u jednu od najvećih kleveta u povijesti izrečene na hrvatskoj političkoj sceni.
Paraga je „pravašicu“, koja je tada bila Đapićeva desna ruka, i sjedila u dopredsjedničkoj fotelji ubijenog Paradžika, pozvao na suočavanje na policijskom detektoru laži, ali ona je to odbila, (da li iz straha?), kao što je Jutarnji list odbio objaviti demanti predsjednika HSP 1861., dok je on prošao na poligrafu. (Kako je D. Paragi mogla odgovarati smrt svog najboljeg suradnika ako je on bio predsjednik, a pokojni Paradžik dopredsjednik? Tko je postao dopredsjednik HSP nakon Paradžikove smrti, D. Paraga ili Ruža Tomašić?) Uglavnom, udbaši su u Hrvatskoj nakon izjave Ruže Tomašić u Jutarnjem listu o D. Paragi trljali ruke od zadovoljstva, jer je savršeno rekla ono što je udbašima odgovaralo, da se trag s krvavog puta njihovog zločina skrene na put zablude i zataškavanja.
Je li Ruža Tomašić u Europskom parlamentu pozvana da govori o Srbiji, ili o sebi i Franji Tuđmanu?
Što ona, uopće ima za reći o Srbiji, i praviti se pred domaćom domoljubnom publikom važna kako ona, eto, brani „hrvatske interese“? Kakve interese? Hrvatski interes je ISTINA.
Dokle god se istina bude vikom i obmanama prekrivala lažima nema sreće za Hrvate i Hrvatsku.
Pošto srbijanski narod nije neprijatelj hrvatskog naroda, pošteni hrvatski odnos prema Srbiji bi bio da se Srbijance upozori da nikako ne pristupaju Europskoj uniji jer će biti uništeni isto kao i Hrvati koji će u kratkom vremenu biti uništeni članstvom u EU (nakon pola godine članstva, Hrvatska je već na koljenima kao što svi vide). Uostalom, ako je Njemačka pred uništenjem, kako neće biti jedna mala Hrvatska. (O uništenju Njemačke u EU jednom drugom prilikom, naravno argumentirano, jer teorije zavjere nisu na mjestu u ovo ozbiljno vrijeme duhovnog raspada i općeg raspada duša ljudi u Europi i na svijetu.) Naime, stvaranje Sjedinjenih europskih država može ići samo na štetu njezinih članica, jer nema „jake“ EU bez slabih „zemalja-članica“. To zna i budala. Budali jedino nije jasno, da EU služi jedino svijetu međunarodnih bankara, i da je EU ništa drugo nego jedna velika korporacija, ili drugim riječima, jedna fašistička umjetna tvorevina, jer korporativizam je ništa drugo do fašizam, kako je još Benito Mussolini ustvrdio, a povjesničari se s njim, nekadašnjim socijalistom, složili u tom pogledu.
Je li Ruža Tomašić treba u Europskom parlamentu spominjati kako je radikal, četnički vojvoda, Tomislav Nikolić – Grobar rekao povodom svoje inauguracije za predsjednika Srbije, da je „Vukovar srpski grad“, zatim, da „Bunjevci“ nisu Hrvati kako je Nikolić tvrdio, pa da se u Hrvatskoj („opet“) budi „ustaštvo“, da su Hrvati počinili genocid nad Srbima, da je Oluja ništa drugo nego „etničko čišćenje Srba“, itd., što je tvrdio i njegov prethodnik Boris Tadić (obojicu je demantirao haaški sud konačnom oslobodađajućom presudom generalu Gotovini). To je „Europa“ sve registrirala, i ona se s time slaže što je sve rekao Nikolić o Hrvatima, Vukovaru i Hrvatskoj. Prema tome, sve je jasno, samo izgleda nama Hrvatima nešto nije jasno. „Europa“ se složila s uništenjem Hrvatske 1991. godine, i slaže se s time i danas (zato je priča o Vukovaru u EU tabu-tema), a najpogodnije i učinkovito sredstvo da se dođe do toga cilja je velikosrpska ideologija i politika. Za Srbe pak „Europa“ ima svoj adut isto kao što su Srbi za Hrvate adut u rukama Bruxellesa, a to je Kosovo. Preko Kosova se disciplinira Srbiju, a preko hrvatskih Srba Hrvatsku.
Ako Srbija ne uđe u EU to nije nikakva kazna za Srbiju nego će to biti sreća za nju, jer Srbija u tom slučaju ima šansu preživjeti i opstati kao politički subjekt na svjetskoj pozornici.
Hrvati su svoju državnost prokockali, i više im ni dragi Bog ne može pomoći, jer nisu „od istine“, lažu, i obmanjuju sami sebe. Dokaz tome je koliko ljudi glasa za HDZ i njegove koalicijske partnere, tako i za Ružu Tomašić, koji služe tome da se stvara lažni dojam kako je HDZ jedna konzervativna narodnjačka stranka političkog centra i desnice. Kao što SDP nije nikakva istinska socijaldemokratska stranka, koja bi Hrvatskoj inače dobrodošla, tako ni HDZ nije ono za što se predstavlja, isto kao što eks-komunisti nisu nikakvi antifašisti, jer fašista u Hrvatskoj među Hrvatima nema, osim onih koji su za račun udbaša glumili „ustaše“ kao kontroverzni Anto Đapić, ili Mladen Schwarz, a cilj takve glume je bio da se HDZ pozicionira u percepciji javnosti u politički centar, jer sve desno od HDZ-a je fašističko.
Ruža Tomašić je bila godinama uz Đapića i njegovu sljedbu. Nije ništa bolja od njega. Đapić je uništio pravaštvo nakon što mu je predsjednik Tuđman omogućio pravosudno-upravnim smicalicama da se dočepa Hrvatske stranke prava iako je izbačen iz njezinog članstva. To je, inače, jedinstveni slučaj u Europi, da je bivši član stranke instaliran za predsjednika stranke koja je oteta od strane državne vlasti. To si nije dozvolio čak ni jedan Slobodan Milošević u despotskoj Srbiji. (SDP nije ništa manje oportunistički od svog pandana HDZ, inače bi današnji ministar pravosuđa poništio odluku svog prethodnika iz 1993. godine kada je u državnom udaru oteta parlamentarna stranka HSP, i razvlašten njen predsjednik Dobroslav Paraga. Drugim riječima, Zoran Milanović je isti kao i njegovi HDZ-prethodnici, isti je kao Ivo Sanader, i dr.)
Kao što su performansi Ruže Tomašić samo performansi, a ne politika, tako su i akrobacije njenog koalicijskog partnera Tomislava Karamarka samo bacanje ljudima pijeska u oči, jer predbacivati oportunistu Milanu Bandiću da je jedan dan za blaženog Alojzija Stepinca, a drugi dan za njegovog ubojicu Tita je isto oportunizam, pošto se ne ulazi u suštinu i uzroke nego se širi senzacionalizam.
Maršal Tito je dao ubiti Alojzija Stepinca, to je znanstveno dokazana činjenica, međutim, kada je tome tako, zašto je Tomislav Karamarko bio načelnik kabineta ondašnjeg premijera Josipa Manolića koji je svojedobno kao dužnosnik u ondašnjem sekretarijatu za unutrašnje poslove bio odgovoran za zatvorski tretman nevinog Stepinca, za vrijeme kojega je kardinal trovan do smrti, i poslije vodio predizbornu predsjedničku kampanju Manolićevog stranačkog suradnika Stjepana Mesića, bio Mesićev šef nacionalne sigurnosti, itd.?!
Lažna desnica HDZ jednostavno nije vjerodostojna. Lako je danas, 2014., biti antikomunist, ali je lukavo i oportunistički godinama u hrvatskoj politici šutjeti o nužnom antikomunizmu, i podržavati lažni antifašizam. Blaženi Alojzije Stepinac bio je kompletna osoba, i antikomunist, i antifašist, kritizirao je i Tita i Pavelića, osuđivao totalitarni i bezbožni komunizam, i bio dokazani vjerni sluga Božji, jer je Boga volio najviše na svijetu, a iza toga sve ljude, i svoj narod i svoju domovinu Hrvatsku, što je javno posvjedočio pred komunističko-titoističkim „sudom“ u Zagrebu kada je nevin osuđen, a nakon toga i ubijen s predumišljajem.
Tko je od 1990. do danas štitio udbaški duo Mustač – Perković, da ne kažemo trio Manolić – Mustač – J. Perković, pri čemu je Manolić šef „ergele“, kako stručnjak za tajne službe, Erich Schmidt Eenboom, bivši savjetnik kancelara Schrödera, naziva CRO-Udbu. Svi su štitili udbaše, od Franje Tuđmana do Zorana Milanovića, kako reče povjerenica Europske komisije za pravosuđe, Viviane Reding, da „vlada štiti komunističke zločince“. To, međutim, Europska komisija zna od 1990. da RH štiti komunističke zločince pa nikada nije ništa po tom pitanju poduzimala, čak ni u vrijeme pristupnih pregovora sa Zagrebom, tako da je kriminalistički roman Lex Perković zaslužena pljuska toj i takvoj Europskoj komisiji i umišljenoj i nepravednoj „Europi“ (EU).
A Ruža Tomašić? Ona u suštini nema ništa za reći o ničemu, a da bi bilo svrsishodno, i hrvatskim građanima i biračima od koristi. Jedini pravi njen potez bi bio da što prije ode iz hrvatske politike, i da se ispriča Hrvatima što je uzaludno potrošila njihovo dragocjeno vrijeme, i crpila im njihovu energiju.
Piše profesor Goran Jurišić
