Priča se po svijetu da je on najbolji gradonačelnik na Zemlji. Najbolja partija je njegova stranka. Je li uistinu najbolja i po kojim kriterijima – ne zna se, ali tako se zove. Sigurno je da je samo šest mjeseci nakon osnivanja osvojila vlast u glavnom gradu Islanda, kao i da njena popularnost raste.

Jón Gnarr je glumac, komičar i panker koji je uspio pobijediti siva odijela na lokalnim izborima bez po muke. Koliko se razlikuje od drugih, pokazao je i kad je prije nekoliko tjedana objavio da se neće natjecati za sljedeći mandat, iako mu ankete garantiraju laku pobjedu. Otac je petero djece, nepopravljivi pacifist, neumorni borac za ravnopravnost žena i LGBT manjina i ne srami se toga da obožava nositi žensku odjeću. Island je zaista posebna zemlja. Osim što je ondje podzastupljenost žena u javnom životu najmanja na svijetu, s tog otoka u Atlantiku neprestano nam stižu zanimljive vijesti – em su odbili ući u Europsku uniju, em su građani odbili financirati dugove svojih banaka, em su se građani organizirali da napišu Ustav, em gaje izrazito poštovanje prema internetu, em imaju Najbolju partiju – stranku sastavljenu isključivo od ljudi bez političke pozadine i predznanja.

Nisam primijetio nikakve promjene u bankarskom sustavu. Još uvijek je tu. Svi mi živimo pod zakonima kapitalizma.

A vlast su osvojili tako da su obećali polarnog medvjeda u zoološkom vrtu, besplatne ručnike na bazenima i, najvažnije, da neće ispuniti niti jedno obećanje iz predizborne kampanje.

Vaše povlačenje iz utrke za sljedeći mandat zvuči kao šala, barem iz perspektive ‘normalnog’ političara. Vi ste očigledno gradonačelnik jednog od najciviliziranijih gradova svijeta, ali vas je politika umorila. Postoji li bar mala mogućnost da se ipak šalite?

Što se mene tiče, to nije šala nego iskrena odluka. S druge strane, život je šala. I nisam se umorio od gradonačelničkog mjesta. Jednostavno smatram da život ima puno više za ponuditi. Često sam znao za vrijeme mandata govoriti da gulim kaznu u politici i da su mi četiri godine više nego dovoljne.

Dolazi li ovaj umor od toga što je patio vaš privatni život ili zato što niste mogli učiniti više u javnom životu? Ako je prvi razlog dominantniji, kako ćete izbjeći komentare i pojednostavljenja da ste lijeni, ravnodušni prema budućnosti Reykjavika ili da ste jednostavno sebični jer vam je važnija svakodnevica od reformi o kojima ste govorili prethodnih godina?

U svom radu promovirate, ukratko rečeno, socijalizam i digitalnu revoluciju, koja bi vodila direktnoj demokraciji. Ako sam u pravu, molila bih vas da pojasnite zašto smatrate da bi to mogao biti odgovor na naše aktualne probleme, pod pretpostavkom da to ne mislite samo za Island.

Izgubio sam poštovanje prema Nobelovoj nagradi za mir. A razlog zašto se to dogodilo prilično dobro govori sam za sebe, kroz izbor dobitnika.

Nisam osjetio nikakav stvaran pritisak koji ne bih mogao izdržati. Imali smo vrlo snažnu većinu koja je dobro funkcionirala u gradskoj vlasti. U svakom slučaju, naše su reforme bile poštene i realistične i ljudi su mogli vidjeti da one funkcioniraju u stvarnosti. Iz toga proizlazi i popularnost Najbolje partije, koja je narasla za više od tri posto ove jeseni u odnosu na izbore od prije gotovo četiri godine. Dajem ostavku na vrhuncu popularnosti.

Jedna od vaših najjasnijih poruka bila je da ljudi trebaju ‘voditi rat protiv rata, a ne ratove’. Također ste borbenim brodovima i avionima onemogućili prolazak kroz teritorij Reykjavika u vojne svrhe. Kako to da ste onda najnovijeg dobitnika Nobelove nagrade za mir ocijenili – pomalo dosadnim?

O nacionalizmu na Islandu…

Uvijek se na Islandu prikradala jedna čudnovata vrsta nacionalizma. Uglavnom je utemeljena na kombinaciji ignorancije i arogancije, te stvara osjećaj da ksenofobija raste i mnogi ljudi koriste izraze poput “islandska nacionalna kultura” i “čisto islandsko” nešto već. Činjenica je da je Island najmlađa zemlja Europe, geološki gledano, a također je i posljednja europska država koja je nastanjena ljudima prije samo tisuću godina, kad su Vikinzi migrirali ovamo s irskim robovima. Nema nikakve “čistoće” u našoj povijesti, genetske ni kulturne. Ništa nije izumljeno ovdje (fermentacija ribe je azijska tradicija). Svi naši običaji i tradicije izvorno dolaze iz Europe. Jedina stvar za koju možeš reći da je uistinu islandska je priroda i islandske sage. Priroda i umjetnost. To je Island. Sve drugo su besmislice. Nijedna zemlja nije otok, pa čak ni Island

.O nezavisnosti…

Na ovome bi trebalo poraditi. U svom domu imam zastavu maternice koju su izradili Libia Castro i Ólafur Ólafsson. Tvoja Država Ne Postoji. Proglasimo nezavisnost! Ne postoji nacionalnost nego samo internacionalnost. Svi su jedno i svi dolazimo iz Vagine.

O NATO-paktu…

Nisam naivan hipi zbog ovoga. Razumijem da su NATO i vojske smatrane i da mogu biti smatrane potrebom iz različitih razloga – zaštita interesa i borba protiv zlikovaca. Island nema vojsku i nema neprijatelje i zato je NATO jednostavno klub kojem ne pripadamo. Island bi trebao težiti tome da postane zona potpuno oslobođena od vojske. U ne tako vjerojatnom slučaju da nas napadnu, NATO bi bio i više nego sretan da nas spasi. A ako to odbije napraviti samo zato što nismo platili članarinu, siguran sam da bi Švedska, Finska ili čak Irska obavile taj posao.

O internetu…

Mrzim biti negdje gdje nema interneta, kao pušač sam bez cigareta. Kukat ću zbog toga. I ne razumijem i ne sviđa mi se kad neki ljudi pretpostavljaju da je to dobra stvar i kažu: “Oh, nije li to fino?” Nije. Nema ničega finog u tome da se ne možeš spojiti. To je pakao. Vrijeme provedeno bez interneta nije kvalitetno provedeno vrijeme. To je kao da nemate struje. Grozno je. Nije da se meni internet sviđa ili da mi treba zbog posla ili čega god. Ja sam zaljubljen u njega. I ako išta mrzim više od toga da nema signala, to je loša veza. To me može izludjeti, kao – sad me vidiš, sad me ne vidiš. E pa, j***te se, ja hoću svoj internet!