Jedno od prvih pravila na koja nas novinare redovito podsjećaju i urednici i suci jest pravilo o presumpciji nevinosti. Načelo da je čovjek nevin dok mu se ne dokaže oprečno vrijedi za svakoga, pa vrijedi tako i za najzvučnijeg uhićenika ove živahne policijske jeseni – Nadana Vidoševića. Pa iako moramo zadržati to zrno metodičke skepse i ostaviti otvorenom mogućnost da je policija pogriješila, nekako mi se čini prilično vjerojatnim da bi priča o šefu Hrvatske gospodarske komore mogla završiti vrlo nalik na priču o još jednom “splitskom kadru“ devedesetih – a to je Ivo Sanader.
Ako se, naime, ne dogodi malo vjerojatni obrat, i u Vidoševićevu nam slučaju slijede tjedni istrage, slijedi nam Remetinec, a potom maratonsko suđenje. Slijedi nam tjedni i tjedni trakavice u kojoj će svjedoci pokajnici suznih očiju mrcvariti “kapitalca“, u kojoj će se vaditi obiteljska blaga, vikendice, Murtići i Bukovci, a pred omađijanim televizijskim gledateljstvom svjedoci i vještaci kotrljat će brojeve s toliko nula da nam se od njih zavrti glava kao Mariolinu. Slijedi nam – ukratko – reality show u dno dna kloake, ali kloake podvučene zlatnim, parfimirane i mirisne, uokvirene baroknim okvirima i obložene mahagonijem.
A povijesti Ive Sanadera i Nadana Vidoševića ne poklapaju se samo u tom posljednjem, odlučnom poglavlju. Između te dvojice ljudi postoji cijeli niz sličnosti među kojima je i ta što su obojica naši sugrađani, obojica odrasla na splitskom asfaltu, čak u susjednim kvartovima, udaljenim ni petsto metara. Obojica su po svom gardu bila “the Splićani“: njihovo podrijetlo isijavalo je iz njih, njihova govora i samouvjerena nastupa. Obojica su bila naočiti i visoki, tipični južnjački “alfa mužjaci“ kakvi u hrvatskoj politici dobro prolaze kod glasača.
Obojica su politički ponikli u devedesetima, obojica kao mlada snaga HDZ-a – jedan kao gradski kadar, drugi kao župan. Obojica su odudarala od tipičnog fotorobota dalmatinskih konzervativaca kao “urbani tipovi“ (ma što god to značilo). Obojica su se jako trudila, a dijelom i uspjela postići stanoviti ideološki „crossover“. Dio publike koja inače ne voli ni HDZ ni desne strane obojicu je ako ne simpatizirao, onda barem ravnodušno tolerirao: prvoga zbog liberalnih kulturnih stavova, drugog zbog samoproglašenog tehnomenadžerskog pragmatizma. Obojica su u različitim fazama lokalni ugled nabildala preko “Hajduka“.
Obojica su bila oličenje visoko-građanske uljudbe, skupljači slika i ljubitelji umjetnosti. Obojica su utjelovljivala jednu vrstu priče o uspjehu i posjedovala osobno bogatstvo od kojega su se nabirale obrve. Obojicu su glasači voljeli – Sanader je za HDZ dvaput dobio izbore, a Vidošević kao samostalni kandidat bez stranke gotovo ušao u drugi predsjednički krug. Obojica su – u različitim sferama – bili moćni, uspješni i imućni ljudi, da bi se ta moć raspršila preko noći, jednim iskazom pokajnika.
Liberalna opcija
Priča o usponu i padu dvojice “urbanih“ HDZ-ovaca, gradskih frajera koji skupljaju umjetnine i ne gutaju samoglasnike, ali su eto unatoč tomu djeca “prave“ nacionalističke stranke, nije samo priča o dvojici moćnika čija se moć ruši. To je priča i o porazu jedne svjetonazorne opcije koja u Hrvatskoj zapravo nikada nije stvarno postojala, ali su Vidošević i Sanader stvarali dojam da postoji – a to je građanska, liberalna desnica.
I Sanader i Vidošević, naime, bili su ljudi koji su, svaki na svoj način, stvarali iluziju da je u Hrvatskoj moguća jedna druga, drukčija konzervativna opcija. Sanader kao kazališni intendant, pa ministar, pa premijer, a Nadan Vidošević kao župan, pa biznismen, odašiljali su poruku da hrvatska desnica može biti drukčija, da joj perjanice ne moraju biti samo slabo obrazovani klerikalci, malomišćani terminatori janjetine i slabo prikriveni nacisti koji do treće bevande afirmiraju “europske vrijednosti“, a onda razdrlje ovratnik i pjevaju ustaške napitnice.
Dok je hrvatska desnica u ovih dvadeset godina bila u pravilu slabo obrazovana, šovinistička, sklona protekcionizmu jake države i imala grozan kulturni kod, Vidošević i Sanader svaki su na svoj način i svaki u svom trenutku otjelovljivali model neke drukčije desne “zlatne mladeži“: modela desnih političara koji su obrazovani, ideološki snošljivi, imaju ukus visoke građanske kulture, te – za razliku od hrvatskih, a slično europskim desničarima – vjeruju u kapitalizam.
Unutar svog ideološkog pola, i Sanader i Vidošević uvijek su bili debele iznimke. Klasičnu hrvatsku desnicu moralo je nervirati i Vidoševićevo “otvaranje regiji“ i trgovinsko oranje po CEFTA-i, baš kao što su desnicu beskrajno nervirali Sanaderovo “Hristos se rodi“, hapšenje Gotovine i pomaganje “Feralu”.
Zašto se nitko nije bunio?
Međutim, osim sasvim rubno, protiv Vidoševića, a pogotovo protiv Sanadera, nitko se nije pobunio. Zašto? Zato što su donosili uspjeh, ili još konkretnije – donosili novce.
Lijepo je bilo s pesnicom na srcu prodavati napolitanke u Srbiji, mineralnu vodu u Bosni i paštete u Makedoniji. Lijepo je bilo dvaput dobiti uvjerljivo parlamentarne izbore, i sjediti u pobjedničkom timu kad je Sanader u krajnje personaliziranoj i krezovski raskošnoj kampanji polomio u komade neiskusnog i presamouvjerenog Milanovića. Hadezeovci – a to znači SVI hadezeovci uključujući i Kalmetu, Jandrokovića, Karamarka – možda nisu ljubili Sanaderov svjetonazor, ali nisu imali primjedbi sve dok je Sanader dobivao izbore i dok su odozgo nekako pritjecali neki misteriozni novci: novci koji su plaćali ličke vikendice, automobile, plakate za kampanju, TV oglašavanje.
No-onda je došla kriza. Onda su novci nestali. A onda su i oni koji su ih novce donosili – pali.
Imamo dvojicu političkih “modnih mačaka“ koji se za nevinost bore iz Remetinca. Ali, imamo i još jednu-čisto ideološku posljedicu. Naime, za cijelu jednu generaciju konzervativne, desne politike, i Ivo Sanader i Nadan Vidošević ubili su sofisticiranost, ubili su građanskost i ubili su umjerenjaštvo. Dok se njih dvojica budu vrpoljili na onom škamliću za optuženike, dok se god po TV prijenosima iz sudnice budu valjali Bukovci i Stančići, Stošići i Blaž Jurjevi, goranske planinske vile i oldtajmeri, čitava će jedna nacija iščitavati poruku.
A ta poruka glasi: gospodi nije vjerovati, gospoda su ološ. I to je točka na kojoj se-nažalost-hrvatska konzervativna opcija vraća tamo gdje je počela. Umjerenjaštvo je aut, kao i liberalizam. To je ideologija lopovske gospode. A Karamarko i Milijan Brkić, Jandroković i Šuica, sve ljudi koji su plovili na tom istom brodu, sada jašu na antiliberalnom, antigrađanskom valu. Opet su “in“ pest na srcu i loši figurativni spomenici, homofobija i šovinizam, čekić po ćirilici i biskupske poslanice. Ljudi koje su “uljuđeni“ prijesno nasamarili okrenut će se nakon njih kerumima svih boja i vrsta.
Tu pučku revoluciju protiv “gospode“ u Splitu smo već iskusili. Iskusili smo i njene posljedice. Sad će ih upoznati i ostatak države.
