U Republici Hrvatskoj od 1991. godine do zadnjeg dana 2013. od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava stradalo je 1976 osoba, od čega 510 smrtno. Dakle, više od 500 ljudi smrtno je stradalo od zaostalih mina. Je li to dovoljno da kažemo kako je razminiravanje izuzetno ozbiljan posao u kojem ne smije biti prostora za bilo kakve osobne interese, pa čak niti za neodgovorno ili nesavjesno obavljanje posla? Više od 500 ljudi trebalo bi biti razlog za to svakome tko ima morala i savjesti. Je li tako u Republici Hrvatskoj?

Pod minama se nalazi još 783 kvadratna kilometra teritorija Republike Hrvatske. Tako piše na web stranici Zaklade „Hrvatska bez mina“. Nju je 1999. osnovao Sabor Republike Hrvatske s ciljem prikupljanja sredstava za razminiranje. Dakle, zaklada je osnovana s kranje ozbiljnom namjerom. U tom slučaju ne bi trebalo sumnjati niti u podatke na njezinim web stranicama. Još jedna ozbiljna institucija bavi se poslovima razminiranja.

To je Hrvatski centar za razminiranje, poznatiji kao HCR. Na njihovim web stranicama piše da je pod minama 610 kvadratnih kilometara tla RH. Ne znam kome sad vjerovati, ali znam da je ovo neozbiljno. Ta neozbiljnost svakog dana može povećati onu brojku od 1976 stradalih, odnosno 510 usmrćenih. Kako će Zaklada i HCR voditi poslove razminiranja, kad se ni o površini pod minama ne mogu dogovoriti?

Godinama su se Zaklada „Hrvatska bez mina“ i HCR mogli dogovoriti samo o kadrovskim križaljkama. U svemu drugom bilo je problema i poteškoća, što je u nemalom broju slučajeva rezultiralo i štrajkovima pirotehničara. Cijena jednog kvadratnog metra razminiravanja u Hrvatskoj trenutno je šest kuna i deset lipa, bez PDV-a. Da, točno toliko. Za 6,10 kuna jedan pirotehničar treba riskirati svoj život i pretražiti jedan kvadratni metar minski sumnjivog tla, njegov nadzornik iz tog treba dobiti svoju plaću, direktor firme iz tog treba dobiti svoj dio, iz tog se trebaju kupiti materijalna sredstva za rad i oprema za pirotehničara, iz tog iznosa firma treba platiti davanja i poreze te, konačno, vlasnik firme iz tog iznosa treba ostvariti svoju dobit i servisirati opreme i strojeve. Sve to iz 6,10 kuna po kvadratnom metru.

Kad se sve ove navedene stavke knjigovodstveno razrade, onda dobijemo podatak da pirotehničar riskira aktiviranje mine koja će ga ubiti za manje od jedne kune po kvadratnom metru. Mislim da bi bilo zanimljivo pokušati pronaći nekoga tko bi za taj iznos ručnim škarama šišao travnjak koji nije minski sumnjiv. Međutim, novca za razminiranje kronično nedostaje, a Hrvatska ima međunarodnu obvezu do 2019. godine svoj teritorij očistiti od mina.

Teško je doći do službenih podataka o tome kako i koliko novca Zaklada uopće namiče.

Po onome što sam uspio saznati, oni se malo više bave kadrovskim bitkama, nego namicanjem novca. Naime, već dugo u odnosima Zaklade i njezinog službenog utemeljitelja, odnosno Zakladnika, a to je u ime države HCR, vlada neka čudna kadrovska logika koja bi se u najmanju ruku mogla nazvati sukobom interesa. Zakladnik (HCR) imenuje Upravni odbor, koji bira ravnatelja ili ravnateljicu. Međutim, taj isti ravnatelj član je Upravnog vijeća HCR-a. Dakle, prvi čovjek Zaklade sjedi u tijelu koje može odlučivati o njegovoj sudbini. Ta nelogičnost prije dvije godine konačno je ukinuta, ali je i stvorila vrlo napete odnose između Ureda Vlade RH za razminiranje i Zaklade „Hrvatska bez mina“, odnosno HCR-a. Micanje ravnateljice Zaklade Đurđe Adlešić iz Upravnog vijeća HCR-a očito je bio toliko značajan potez da je doveo do znatnog zastoja u financiranju poslova razminiranja.

Vladin ured za razminiravanje ima 7 zaposlenih, dok Hrvatski centar za razminiravanje ima desetak puta više onih koji primaju plaću za to da bi Hrvatska konačno bila bez mina.

Zaklada „Hrvatska bez mina“ nema problema s brojem zaposlenih, ali očito ima problema sa strukturom svojeg Upravnog odbora, odnosno tijela koje bi trebalo nadzirati rad ravnateljice, a još više pomagati joj u prikupljanju novca. Naime, u svijetu je uobičajeno da članovi Upravnog odbora ovakvih zaklada budu ljudi koji svojim lobiranjem i vezama mogu namaknuti novac. Zaista je teško shvatiti da dovoljno novca za razminiravanje ne može prikupiti Zaklada u čijem Upravnom odboru sjedi bivši doživotni predsjednik Republike Stipe Mesić, bivši premijer i ugledni poslovni čovjek Franjo Gregurić, bivši ministar vanjskih poslova i po mnogima jedan od najjačih hrvatskih lobista Mate Granić, predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza, udruge koja ima više od 62 tisuće članova, general Đuro Dečak… Kad se samo površno pogledaju ova imena, lako se shvati da oni imaju velike mogućnosti.

Pogledajmo samo kakav je tu interes Hrvatskog lovačkog saveza. Riječ je o udruzi građana čiji je proračun veći od 25 milijuna kuna godišnje. Dobar dio tog novca za desetak zaposlenih, koji obavljaju tehničke usluge za više od 62 tisuće svojih članova, pribavlja se i zahvaljujući darežljivosti države, koja je HLS-u dala javne ovlasti izdavanja lovačkih iskaznica u ime RH. Država taj posao plaća Hrvatskom lovačkom savezu. Doduše, svoju iskaznicu plaćaju i svi članovi HLS-a, i to 250 kuna po članu. Kad bi svaki član Hrvatskog lovačkog saveza izdvojio samo 10 kuna za poslove razminiranja i uplatio ih zakladi „Hrvatska bez mina“, godišnje bi se za razminiravanje dobilo više od 600 tisuća kuna. Na onih malo više od 25 milijuna kuna, to HLS-u baš i ne bi jako nedostajalo.

Ovakva ideja nije moja i nije nova. O tome se raspravljalo između ravnateljice Zaklade Đurđe Adlešić i predsjednika HLS-a Dečaka. Nju je promovirao Đuro Dečak na jednoj sjednici Izvršnog odbora HLS-a koju sam snimao za TV emisiju „Zov prirode“. Nepoznato mi je zašto ravnateljica Zaklade nije realizirala ovaj dogovor. Mogla je vrlo lako uzeti taj iznos, posebno u situaciji kad država može jednom svojom odlukom uskratiti javne ovlasti HLS-u, koje ovoj krovnoj udruzi hrvatskih lovaca u financijskom smislu život znače. Po svemu sudeći, Zaklada je zauzvrat prihvatila pomoć u edukaciji i promidžbi razminiravanja, što je trebao organizirati HLS. Tako sam temeljem službenih upita koje je ovaj portal poslao Zakladi i HLS-u uspio saznati da je HLS u zamjenu, umjesto da uplati tih malo više od 600 tisuća kuna, ustupio lovačke domove svojih članica, lovačkih udruga, te da je tom prilikom skuhano nekoliko kotlića lovačkog gulaša. Budući da su lovačke udruge zasebni pravni subjekti i da imaju svoj žiro račun koji ni po čemu nije ovisan o žiro računu ili pravnom subjektivitetu Hrvatskog lovačkog saveza, nije mi jasno zašto Zaklada doprinos udruga smatra ispunjavanjem obveze HLS-u, u čije ime u Upravnom odboru Zaklade sjedi general Dečak. Bojim se i razmišljati o tome od čega su trebali biti skuhani ti lovački gulaši i od kakvih probranih delicija da su vrijedili čak 600 tisuća kuna godišnje.

Što se u Hrvatskoj moglo napraviti za taj godišnji iznos kojeg je Zaklada, da tako kažem, oprostila samo HLS-u? Druge institucije i iznose neću niti spominjati.

Dakle, ako je cijena jednog kvadrata razminiranja 6,10 kuna, onda se za taj iznos, koji se realno ipak mogao izvući od hrvatskih lovaca, moglo razminirati sve što je pod minama u općini Vladislavci ili na području Topuskog, možda Poličnik ili zajedno u istoj godini Škabrnja i Trpinja…. Popis je podugačak, a i već je prošlo nekoliko godina otkako je Zaklada propustila osigurati sredstva na ovakav način.

Na dan kad pišem ovaj tekst, trebala je biti održana sjednica Upravnog odbora Zaklade „Hrvatska bez mina“, ali ona je odgođena jer su članovi imali obveza zbog pripreme pogreba preminulog generala Martina Špegelja. Novi datum sjednice zasad nije poznat. Glavna tema sjednice trebala je biti imenovanje novih članova Upravnog odbora Zaklade. Hoće li se novim vodstvom nešto promijeniti ili Hrvatskoj zaista treba sasvim novi sustav vođenja poslova razminiranja, nije teško pretpostaviti.

Više je nego očito da je u Hrvatskoj stvoren jak poslovni lobi kojemu je broj stradalih u minskim poljima najmanji problem. Da nije tako, ne bi predstojnica ureda Vlade RH za razminiranjeDijana Pleština uzaludno tražila ostavke od gospođe Adlešić i članova Upravnog odbora Zaklade. Zaklada bi trebala poslovati bez profita i bez koristi. Zaklada se bavi poslovima razminiravanja.

To je posao u kojem stradavaju ljudi. U javnosti je izuzetno nepopularno kad god se tako nešto dogodi. Zašto se onda netko tako grčevito drži svoje pozicije u toj Zakladi? Moram priznati da mi nije jasno, ali tvrdoglavo nastavljam tražiti odgovore na to pitanje.

Valjda me neki ljudi neće preduhitriti svojim odlukama, odnosno odlaskom.

feral news / plitikaplus /