Koliko god se Tomislav Karamarko trudio proizvesti dojam da je njegova pobjeda na parlamentarnim izborima već gotova stvar, brojke su neumoljive. Koalicija koju je do sada uspio okupiti, jednostavno neće imati dovoljno ruku za vladanje Hrvatskom. Strančice poput BUZ-a, HSLS-a, HSS-a pa i HSP-a Ruže Tomašić puno znače na europskim i predsjedničkim izborima, kad svi glasovi završavaju u jednoj košari. Razmrvljeni i razbacani tko zna kako u dvanaest izbornih jedinica, mogu polučiti i minoran efekt. Prilično izvjesna HDZ-ova relativna pobjeda bi se u tom slučaju pretvorila u Pirovu i vjerojatno izbacila Karamarka iz fotelje šefa najveće oporbene stranke. Kormilar koji ima toliko povoljnog vjetra u leđa i svejedno ne stigne na cilj, drugo nije ni zaslužio. U tom smislu treba razumjeti Karamarkove napore da razbije Savez za Hrvatsku i njegove najave da bi formirao vladu stručnjaka i kontrolirao ju iz parlamenta.
Što se tiče Saveza, sve se zna. Najlakše ga je razbiti na način da se pojedincima željnim vlasti ponudi dovoljno atraktivna fotelja zbog koje su spremni odreći se ideala i pogaziti obećanje vjernosti trenutnim partnerima. Hoće li uspjeti taj Karamarkov naum, prije svega će ovisiti o tome tko će u Hrastu voditi glavnu riječ. Pobijedi li struja Ladislava Ilčića, Karamarko može polako pripremati slavlje. Potpora Katoličke Crkve koju bi mu Hrast donio u miraz bi mogla presuditi prvo na predsjedničkim a potom pridonijeti pobjedi i na parlamentarnim izborima. Pobijede li drugi, prije svega mlađi u Hrastu koji još nisu iskvareni politikom i nešto više drže do ideologije i vlastitog obraza, sigurno je da će cijelo vrijeme biti pod pritiskom Karamarkovih emisara ne bi li se ipak predomislili ali je malo vjerojatno da bi okrenuli leđa Kujundžiću i ostalima.
Zanimljivije je zato pozabaviti se najavom stručne vlade i mogućom koalicijom između Karamarka i Radimira Čačića, odnosno Milana Bandića.
Iako su u tim Karamarkovim riječima pojedini komentatori prepoznali političku mudrost i njegovu želju da reafirmiranjem uloge Hrvatskog sabora unaprijedi demokratičnost društva, za sada nema argumenata koji bi potvrdili tu tezu. Čelniku stranke koji prvo obeća pa potom odustane od raspisivanja unutarstranačkih izbora i koji u stranci ne trpi disonantne tonove već se obračunava sa svima koji se usude misliti svojom glavom ili uraditi nešto bez konzultacija s njim, teško se može pripisati osobita ljubav prema demokraciji. Pogotovo kad mu desna ruka piše doslovce zapovijedi o načinu istupanja članova stranke u javnosti, uz prijetnju sankcijama za nepridržavanje. Zbog toga je ispravnije reći da se radi o Karamarkovoj političkoj prepredenosti i pripremi terena za situaciju u kojoj će za vlast morati platiti visoku cijenu.
Zbivanja na političkoj sceni se mora promatrati u cjelini, kao kolaž koji promjenom boje, oblika ili veličine pojedinog sastavnog dijela poprima sasvim drukčiji izgled.
Radimiru Čačiću nije prvi put da je izjavio kako mu nije odbojna koalicija s HDZ-om. Kad je bio u osobnoj kampanji za premijera ili kad je pokušao stvoriti koaliciju HNS/HSS/HSLS kao treću snagu i jezičac na vagi između HDZ-a i SDP-a, takve njegove riječi su tumačene kao zauzimanje bolje pozicije u političkoj trgovini sa SDP-om. One su to doista i bile. Stoji činjenica da je Čačić vještom trgovinom priskrbio HNS-u politički, gospodarski i svaki drugi utjecaj kakav nikada u svojoj povijesti nije imao. Međutim sada, kad još nema ni stranku a kamoli da je sklopio nekakvo formalno savezništvo s Milanom Bandićem i možda još nekim, njegove riječi imaju dodatnu težinu i značaj.
Ako je ikad imao vremena za smišljanje političke strategije, bilo je to tijekom izdržavanja kazne zatvora zbog izazivanja prometne nezgode sa smrtnom posljedicom u Mađarskoj. Čačić točno zna čime raspolaže i kolika je trenutno njegova politička težina. Osobno je vrlo jak u drugoj i posebice trećoj izbornoj jedinici. Njegov izvjestan budući partner, Milan Bandić, bez premca je i suvereno vlada Zagrebom. Zajedno nose značajan broj mandata u čak tri od dvanaest izbornih jedinica. Kao takvi, mogli bi doista nekome donijeti prevagu i odlučiti o ukupnom pobjedniku parlamentarnih izbora. Znaju to i Karamarko i Zoran Milanović. Više je retoričko pitanje tko od njih može Čačiću ponuditi više.
Što se tiče Milanovića, zna se koliki je bio njegov respekt prema Čačiću. Dopustio mu je da si izmisli funkciju prvog potpredsjednika vlade, u gospodarska pitanja se nije ni pokušavao miješati a zbog Čačića se bio spreman odricati i nekih suradnika iz vlastite stranke. Iako sebe zasigurno voli više, nije isključeno da bi bio spreman Čačiću dati premijersko mjesto a sebe, kao i Karamarko, pozicionirati na čelo Hrvatskog sabora. Ne bude li SDP barem formalno na vlasti, Milanovićeva je politička sudbina zapečaćena. Bio bi proglašen glavnim krivcem i detroniziran možda i prije redovitih unutarstranačkih izbora. Plaćajući Čačićevu cijenu, zapravo bi osiguravao opstanak sebi.
Ali Milanović ima veliki problem, praktički nepremostiv. Da bi uopće došao u poziciju sastavljati vladu, potrebna mu je potpora ORaH-a Mirele Holy i Hrvatskih laburista. Bez njih SDP a pogotovo njegovi aktualni partneri ne mogu ni razmišljati o vlasti. Zamisliti Mirelu Holy i laburiste u kojima su Dragutin Lesar i Nikola Vuljanić još uvjek ikone kako dižu ruku za potvrdu Čačića kao hrvatskog premijera, spada u domenu političke fantastike. Njihovu potporu za to mjesto ne može dobiti ni sam Milanović a kamoli Čačić.
Čačiću kao političkom liscu koji se ne libi otvoreno istaći vlastitu ambiciju je potpuno jasno da mu Milanović ovaj put ne može ispuniti želju, čak i kad bi htio. Zato je morao poslati poruku Karamarku. Uzimajući u obzir njegovu dob, idući parlamentarni izbori su mu „sad ili nikad“. Ili će premijersku poziciju iskamčiti od Karamarka ili će političku karijeru završiti s neispunjenom životnom željom.
Još kad se šuškalo o koaliciji Čačić/Bandić, neki su postavljali pitanje koji bi mogao biti Bandićev motiv budući ga je nemoguće zamisliti kao ministra u nekom resoru a još manje da bi mu Čačić mogao prepustiti premijersko mjesto. Kao čovjeka koji voli „delati“ i koji je stalno u pokretu, Bandića je teško zamisliti i kako sjedi u Saboru a kamoli da bi tamo bio nekakav potpredsjednik (predsjedničko mjesto je u ovoj varijanti rezervirano za Karamarka). Motiv bi se mogao naslutiti iz afere oko nadzora u OTC-u kad su HDZ-ovi nadzornici Miroslav Tuđman i Tomislav Čuljak „provjerili“ nadzire li se telefonski broj Milana Bandića. Bez obzira što je Bandić rekao da mirno spava i da „neka svatko radi svoj posao“, vrlo je vjerojatno da ne bi odbio eventualnu zaštitu državnog vrha, ako bi mu bila ponuđena.
Sve je dakle jasno, i situacija na političkom tržištu, i motivi pojedinih aktera i cijene. Pitanje je samo tko ih može i želi platiti. Bankrotirani Milanović, rekli smo već, ne može čak i da želi. Nema dovoljno valute ni za sebe a kamoli za poklanjanje glavne funkcije drugome. Karamarko bi mogao, spominjanje stručne vlade kojoj on ne bi bio na čelu se izvrsno uklapa kao signal, znak dobre volje, i priprema terena u javnosti i stranci za slučaj da pristane na Čačićevu cijenu.
Problem sa sadašnjim koalicijskim partnerima može riješiti određenim brojem funkcija. Ako to ne bude išlo, može i davanjem otpusnice iz koalicije jer pojedinačno i same, te bi stranke vrlo teško prošle izborni prag. Za članove HDZ-a funkcija ima sasvim dovoljno a oni se ionako ne smiju buniti, od iskazivanja nezadovoljstva do izgona iz stranke je kod njih uvijek bio vrlo kratak put.
Čačića se prema javnosti zasigurno može prikazati kao stručnjaka. Arhitekt po struci kojem se pripisuje izgradnja mnogih kilometara kvalitetnih auto cesta po prihvatljivoj cijeni, Kalmetini kilometri su bili i duplo skuplji, može proći kao takav. Pogotovo kad se zna koliko je objekata u Varaždinskoj županiji izgradio po principu javno privatnog partnerstva.
Problem bi mogli imati hrvatski građani i državni proračun. Čačićevi dosadašnji uspjesi su podrazumijevali povoljne kredite i neograničenu mogućnost zaduživanja. Nijedno od to dvoje više nije na raspolaganju.
Bi li se Čačić odvažio doista ukinuti značajan broj općina, gradova i županija? Svakako. Bi li, bez da se opterećuje sudbinom otpuštenih, drastično rezao državnu upravu? Bez zadrške. Bi li zbog održanja državnog proračuna smanjio plaće u javnom sektoru i povećao namete građanima, a ako treba i gospodarstvu? Apsolutno. Čačić nikada nije ni pokušao glumiti socijalno osjetljivog političara.
Zbog toga je pravo pitanje, je li Karamarko spreman platiti toliku cijenu?
feral news / večernji.hr – barometar /
