Tužno je što najveći ratni zločinci, odgovorni za srpsku agresiju na Hrvatsku i druge države bivše Jugoslavije – umiru na slobodi, a da hrvatsko pravosuđe i državna politika i dalje spavaju. Nedavno je umro Veljko Kadijević. Zašto u Hrvatskoj nije održano suđenje u odsutnosti, barem da dokazni materijal ugleda svjetlo dana, da svjedoci kažu istinu te da se barem tako donekle zadovolji vapaj žrtava? Zašto i danas pred očima žrtava Vukovarom šeću njihovi silovatelji, a policija i pravosuđe ne reagiraju na upozorenja?
Ne, Ivo Josipović, Vesna Pusić i Zoran Milanović ne vode autentičnu hrvatsku politiku u regiji, utemeljenu na hrvatskim interesima, što znači da ne vode ni politiku koja bi mogla uroditi održivim rješenjima za mir, stabilnost i prosperitet regije i Europe. Oni ne pokreću nijedno od otvorenih pitanja sa Srbijom, ništa se ne radi oko rješenja granice na Dunavu i vraćanja dijela hrvatskog terirorija koji je još uvijek pod okupacijom Srbije, potraga za ubijenima i nestalima ponovno stoji, u srbijanskom zatvoru i dalje leži hrvatski branitelj Veljko Marić, zaboravljen od sviju, a u Vojvodini se nastavlja politika aktivnog razbijanja hrvatske manjine.
Svo to vrijeme, nakon svih tih godina, Srbija se još nije ozbiljno suočila sa svojom prošlošću, niti Josipović, Pusić i Milanović čine išta da se to dogodi, iako je Hrvatska u međuvremenu ušla u EU i ima priliku postati aktivni čimbenik, a ne samo provoditelj nečije politike u regiji. Samo kad bi bilo odlučnosti, inicijative i istinske brige za budućnost Hrvatske.
Prof.dr.Milanu Kujundžiću sve to govori da nitko u Hrvatskoj nema pravo ispred desetaka tisuća žrtava, da ne govorimo o onima koji se još uvijek vode kao nestali, odustati od tužbe za genocid pred međunarodnim sudom u Haagu.
