Praznik rada ove godine slavi se četiri dana.
Dobro, ponedjeljak će većina radnih ljudi spojiti s utorkom, ali tako je to kod nas. Ali od obilježja radničkog praznika, koji je pred više od 120 godina krenuo iz Amerike sa zahtjevom za 8-satnim radnim danom i postao međunarodni praznik zamišljen tako da se radnici štrajkovima i demonstracijama bore za bolje uvjete rada i veća prava, nije ostalo gotovo ništa.
Praznik posvojen od Sovjetskog saveza i ostalih socijalističkih zemalja i pretvoren u masovno slavljenje dostignuća socijalističkog rada s demokratskim promjenama više nije simbol ni radnika ni njihove borbe.
Danas, kad radnici imaju manje prava nego tada i kada bi bilo logično da štrajkaju i demonstriraju, oni ne izlaze na mitinge i ulice jer su sretni da uopće imaju bilo kakav posao i bilo kakvu plaću. Ne samo da nema onih obilježja na koja je naučila moja generacija rođena za socijalizma: mitinga, govora, parada, zastava , pjesama koje slave rad . Nema ni parola, nema čak ni zahtjeva… samo simbolički kazneni karton vladi.
Od praznika rada ostala je samo ideja fešte, tj. – nerada.
Najveći problem, oko kojeg se pred Prvi maj mozgalo u kući , bilo je gdje kupiti janjetinu. A trebalo nabaviti i dobro vino. To su bila dva uvjeta dobrog provoda.
Danas je prvomajsko svetkovanje do kraja lišeno bilo kakvog socijalnog ili političkog konteksta. Kao nasljeđe socijalizma, već je samo po sebi negativno opterećeno. Prvi maj su neradni dani, što više to bolje , a što se slavi nije važno. Uostalom, slave koji mogu i imaju što slaviti – jer moraš imati posao da bi uzimao neradne dane i veselio se praznicima. To malo graha koje ovaj ili onaj gradonačelnik podijeli više podsjeća na potrebu za javnom kuhinjom u kojoj bi se hranilo vojsku od 350.000 nezaposlenih nego dostojnu proslavu stogodišnjeg radničkog praznika. Iako, u zemlji u kojoj 55% stanovnika živi s manje od 4.000 kuna mjesečno, ima milijun razloga za protest.
Praznik rada je praznik nerada. Ali nikako zato jer bi radnička prava bila zadovoljena, nego zato jer ni radnici ni neradnici, ni sindikati ni političari, više ne vide smisla u protestima te vrste.
Na žalost, nema puno smisla niti pitati se zašto sindikati ne iskoriste ovu priliku da bi izveli nezadovoljnike na ulice. Što da zahtjevaju? Veće plaće, kad deseci tisuća ne primaju nikakve plaće? Sigurnost, kad tisuće otpuštaju?
Veća prava, koja su ionako neostvariva? U kratkim razmacima, protestira se doduše, vise ili manje masovno u europskim zemljama – ali bez stvarnog efekta i nove ideje vodilje.
Zato obespravljeni ovdje šute i ne zahtijevaju ništa, svjesni da bi moglo biti još gore.
