„Presudu nam nameću oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli…“, riječi su kojima je Tomislav Karamarko popratio presudu kojom je HDZ proglašen krivim za prelijevanje novca iz državnih tvrtki u stranačke crne fondove. Nevjerojatno, izgovorio ih je i ostao živ.
Kakve veze ima lopovluk u koji je bila uvučena stranka, kojoj je trenutačno na čelu, sa željom hrvatskog naroda da ima vlastitu državu?
I misli li stvarno Tomislav Karamarko da je hrvatski narod htio državu u kojoj će onaj kojemu birači poklone povjerenje na izborima ustrojiti mafijašku hobotnicu s ciljem da napuni svoje džepove i stranačke fondove, kako bi ukradenim novcem zadržao svoju stranku na vlasti, a sebe zaštitio od bilo kakvih propitivanja?
Šef HDZ-a drži se teze da ne postoji kolektivna krivnja i da je presuda prema kojoj HDZ kao kolektivitet mora vratiti državi gotovo 30 milijuna kuna zapravo politički udar na njegovu stranku. „Napadaju nas jer znaju da ćemo ih pobijediti…“, poručuje svojim članovima, želeći im valjda vratiti samopouzdanje.
Međutim, u ovom se slučaju ne radi o kolektivnoj krivnji, jer nije sutkinja Ivana Čalić osudila članstvo HDZ-a, nego o odgovornosti političke stranke kao pravne osobe za korištenje ukradenog novca u političkoj utakmici. Je li to sporno? Nije. Jesu li u HDZ-u postojali crni fondovi? Jesu. Jesu li se punili pomoću lažnih virmana koje je agencija Fimi medija ispostavljala državnim tvrtkama, čiji su direktori kao zadnji beskičmeni bijednici uredno plaćali taj harač kako bi sačuvali vlastitu guzicu? Jesu. Dakle, o kakvoj mi to kolektivnoj krivnji govorimo? I tko to osuđuje HDZ kako bi ga kaznio zbog postojanja Hrvatske?
Htio to Karamarko priznati ili ne, HDZ je od tog novca imao koristi. Ne, naravno, Šime, Marko, Petar, Katica, Marija ni Ivana, kao obični članovi HDZ-a. Oni nisu od tog novca živjeli bolje. Ali, stranka je tim novcem organizirala kampanje i u konačnici postizala bolje izborne rezultate.
Karamarko kaže da priznaje i prihvaća odluku suda, ali tezom o tome da im presudu pakiraju oni koji Hrvatsku nisu željeli zapravo pokazuje otvoreni prezir prema pravnome poretku države koju bi sutra htio voditi kao premijer. On, dakle, smatra da su suci i državni odvjetnici, koji su sudjelovali u postupku protiv HDZ-a, tamo neki jadni jugonostalgičari i komunjare koje se osvećuju HDZ-u zato što je stao na čelo pokreta za osamostaljenje Hrvatske. Zapravo, priča o prihvaćanju presude obična je lakirovka, a on je istinski bio samo korak od toga da poruči kako zapravo ne priznaje sud partije. No, valjda se u zadnji trenutak suspregnuo. Komedija bi tada bila potpuna.
Nitko ne traži da 200.000 članova HDZ-a počini kolektivno samoubojstvo, ali da nenormalnoj praksi da se državna poduzeća koriste kao bankomati treba stati na kraj – treba. Da ne bi bilo zablude, HDZ je osuđen, ali to ne znači da je jedina stranka koja državna poduzeća tretira kao izvor novca. Sve stranke koje su na nekoj razini upravljanja vladajuće ponašaju se slično, ali nitko to isisavanje nije razvio kao HDZ pod vodstvom Ive Sanadera. Sanader je organizirao transfere novca u koferima, a ostale stranke smatraju da je normalno da im tvrtke u kojima su postavili svoje ljude na vodeća mjesta plaćaju, recimo, domjenke, edukaciju, putovanja, sponzoriraju odjeću za kampanju…
Jedno od pitanja nakon izricanja nepravomoćne presude HDZ-u je i hoće li ta stranka propasti. Iskreno, koga briga?! Propadne li HDZ, neće propasti Hrvatska. Hoće li, kad nakon pravomoćnosti presude plati kaznu, HDZ imati novca za kampanje? Iskreno, koga briga?! Tko pita sve one ljudi koji su u privatizaciji pod ravnanjem HDZ-a ostali bez egzistencije imaju li novca za život?
Umjesto što o presudi govori političkim jezikom, umjesto što je relativizira tezom da je nameću oni koji nisu htjeli Hrvatsku, Karamarko je mogao postupiti kao pravi frajer u najboljem smislu te riječi. Mogao je, recimo, reći da HDZ nije kriv što je u jednoj fazi imao na čelu lopova, ali da otvoreno i iskreno prihvaća teret te prošlosti, ne bježi od nje i neće se skrivati iza političkih floskula.
Mogao je reći, naprimjer, da se HDZ neće žaliti na presudu, jer se i time želi iskupiti za sve loše što je pod zastavom te stranke učinjeno. Mogao se iskreno ispričati hrvatskom narodu koji je HDZ podupirao i dovodio na vlast, ne sluteći da će njihovo povjerenje biti iskorišteno za kriminal. Mogao je reći da zna da će politički protivnici koristiti tu presudu protiv HDZ-a i da će ih prozivati kao kriminalnu organizaciju, ali da HDZ nije lopovska stranka i da će se truditi uvjeriti u to građane koji s pravom sumnjaju u to. Mogao je, ali nije!
feral / dalje.com, autor: Mladenka Šarić /
