Nedavno sam čitao knjigu „Shah of Shahs“, autor knjige je Ryszard Kapuściński, poljski novinar, koji je bio i kandidat za Nobelvu nagradu a napisao ju je 1982. povodom pada šaha Reze Pahlavija. Malo bolji poznavatelji povijesti će znati o komu ili čemu se radi. U toj knjizi je opisao kako je Iran izgledao za vrijeme njegove vladavine, kako je ta revolucija tekla i kako je Iran funkcionirao nakon nje. Sve to ga je navelo da na kraju malo razmotri što je to revolucija i kako nastaje.
Zanimljivo, u biti i logično, ali potpuno isti obrasci ponašanja se mogu vidjeti danas u BiH, ali moglo bi dočekati i nas. Dakle, ovo što se događa sad je nešto što se moglo i očekivati, ali ono što je najžalosnije je da oni prvi, najhrabriji će i nakon ove revolucije ostati tamo gdje jesu, a debelokošci će izaći na površinu. Tekst koji slijedi je iz te knjige i dosad najbolji, najkvalitetniji i najjasniji vodič kroz revoluciju:
„Obično se uzroci revolucije traže u objektivnim uvjetima – u općem siromaštvu, u ugnjetavanju ili zloporabi vlasti. Ali, ovakav pristup je, premda ispravan, prejednostavan. Potrebna je svijest o siromaštvu, svijest o tome da ugnjetavanje nije jedini mogući poredak na ovome svijetu. Ali, tu samo iskustvo nije dovoljno, tu je nužna riječ koja sve to osvjetljava. Zbog toga se tirani najviše boje pisane riječi. Riječi koje kruže slobodno, buntovnički, riječi koje nisu njihove.
Zato treba razlikovati revoluciju od pobune, udara, prevrata. Oni se planiraju, a revolucija – nikada. Njeno izbijanje iznenađuje sve, čak i one koji su za njom najviše težili. Oni se isto iznenade pred masom koja ruši sve, čak ponekad ruši i parole koje su je izazvale.
Pogrešno je mišljenje da narodi, koji su u prošlosti ugnjetavani, žive stalno s idejom revolucije. Ali, čovjek u principu teži miru, samim tim i svakodnevici, ma kakva ona bila. Zato revolucije nikada ne traju dugo. One su ipak krajnje oružje.
Vlast provocira revolucije, naravno nesvjesno. Ali, njen način života postaje provokacija. To nastaje kad se u vlasti ukorijeni princip da ne mogu biti kažnjeni. „Sve nam je dozvoljeno, sve možemo“. Narod tu šuti, trpi, ali svodi račun i polako sve sumira. Izbor trenutka revolucije je najveća zagonetka u povijesti. Zašto baš tada? Vladari se pitaju što su učinili taj dan i sl. Jedino što su uradili jest to da su zloupotrijebili strpljenje naroda. Sigurno je da vladari koji znaju gdje je ta granica vladaju dosta dugo.
Sve knjige o svim revolucijama počinju s poglavljem o truloj vlasti koja pada ili bijedi i patnji naroda, a trebalo bi počinjati poglavljem iz područja psihologije – o tome kako namučen čovjek prevladava strah i prestaje se bojati. Trebalo bi opisati ovaj proces. Kako se čovjek odjednom osjeti slobodan pisati protiv.
Mada prezire narod, diktatura se bori da dobije njegovo priznanje. Mada ona predstavlja samovolju, vodi računa o prividima legalnosti. U tome je neobično povredljiva, bolesno preosjetljiva. Osim toga, muči je nesigurnost. Dakle, ne štedi trud da svim silama pokaže sebi i drugima da ima podršku i odobravanje naroda. Čak i ako su to prividi, osjeća satisfakciju. Što s tim? Što su prividi? Čitav svijet diktature je privid.
Ako se govori o padu neke diktature, ne mogu se imati iluzije da se zajedno sa njenom likvidacijom završava i nestaje čitav sistem kao nekakav san. Naravno, završava se fizičko postojanje sistema. Ali, njegove psihičke, socijalne posljedice ostaju, žive i mnogo godina se javljaju, a čak mogu preživjeti u vidu podsvjesno kontinuiranih ponašanja. Ali ostaju uvijek oni najjači, ne oni koji su stvorili nove vrijednosti, već oni s debelom kožom. I u takvim slučajevima se povijest počinje vrtjeti u začaranom krugu i ponekad je dugo vremena potrebno da izađemo iz njega. „
Što možemo zaključiti? Revolucija se ne događa uvijek nekom drugom. Ako se vlastodršci ne promijene doći će i kod nas. Budite bez brige!
Željko Tomljenović
