Kad vam se u život umiješa politika do te mjere da vas pretvori u ljude bez stalne adrese, bez doma i sigurnosti, onda je posve razumljivo da spram nje počinjete osjećati samo prezir i zazor. A o njenoj milosti ovisite. Udruga, čije je ime uistinu znak – “Zaboravljeni Hrvati Knina”, bez tzv. političke volje svoj problem, stambeno zbrinjavanje, ne može riješiti. Pa je može prezirati, ali joj se i dalje mora – klanjati…

Udruga formalno okuplja 50-ak članova, a stvarno bar 150 “zaboravljenih“ BiH Hrvata dijeli iste probleme. Stambene. Došli su s puno nade, vjere u hrvatsku vlast i politička obećanja o “zemlji snova“ u kojoj ih čeka stan i posao, novi i sretniji život. Hrvatska i Knin za njih su, međutim, postali mjesto frustracija, razočarenja i obmane.

Neki su došli odmah nakon Oluje, pa je njihov podstanarski staž obilježio i punoljetstvo. Od nekoć solidno situiranih obitelji iz susjedne BiH pretvorili su se u gradsku sirotinju. Nemaju ni kuće, ni stana, ni posla.

Preživljavaju mahom od socijale i nebiranih poslova na crno, čekajući da napokon postanu ljudi s trajnom adresom.

U Regionalnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Kninu od prije tri-četiri godine formirana je “A“ i “B“ lista, kako kažu u Udruzi, na kojoj je oko 750 ljudi koji se strpljivo ufaju da će kad-tad useliti pod vlastiti krov, ma i tijesan, ali njihov. Među njima je bar stotinu Hrvata doseljenih iz BiH na mig politike koja je za njih svojedobno imala posebnu misiju.

No, sve se okrenulo naglavačke, a napose njihov život koji im je u Kninu donio daleko više poniženja negoli perspektive. U Udruzi “Zaboravljeni Hrvati Knina“ tvrde da je prema njima dostupnim podacima u gradu bar stotinjak praznih stanova i kuća, ali, dok neki zbrinjavaju već i drugu generaciju u obitelji, za ove “zaboravljene“ ni garaže nisu na raspolaganju. I tako traje godinama.

Priča prva: Prekinulo mi umjetničku karijeru

– Pred dvadesetak dana umirili su nas obećanjem da će do Nove godine biti zbrinuta grupa od 11 obitelji. Ušli smo u novu, 2014., a nijedno rješenje nije doneseno, nijedna obitelj useljena. Zadnje dvije godine samo je jedna kuća službeno dodijeljena. A neslužbeno, to bi trebalo pitati Nadu Galijot iz kninskog Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje koja je u Uredu 18 godina – ironično će Branko Huđiković, potpredsjednik Udruge, aludirajući na značaj spomenute državne službenice.

Zeničanin Huđiković je doselio u Knin, vjerujući u bolji život, a prije rata je radio kao stolar-restaurator u Stocu. Njegovu, možebitnu umjetničku karijeru (studirao na Likovnoj akademiji) prekinuo je nesretni rat.

– Sada su nam rekli da se sva dokumentacija seli u Šibenik, u Ured Državne uprave koji preuzima taj posao. Ali, ni to se ne može napraviti pošteno i transparentno, pa već čujemo kako se dossieri selektivno prebacuju u šibenski ured, “po vezi”. Tko je nema, taj će čekati i dalje. Valjda dok ne umre, ili ne odluči odseliti drugdje – rezignirano će zenički stolar.

Što se njega tiče, dodaje, spreman je otići bilo gdje na teritoriju RH, gdje će dobiti krov nad glavom. Takvu je izjavu potpisao još 2007. g. jer mu je više podstanarstva dosta.

– Osobno bi bio spreman preseliti i u Vukovar. Rekli su mu u Ministarstvu da tamo ima 200 praznih stanova. Ali to nije rješenje za svih.

Prvi radni dan poslije „Tri kralja“ idemo, tako smo se dogovorili, ravno u Ured za stambeno zbrinjavanje i nećemo se dati izgurati vani dok nam ne kažu: Ljudi, vi ste ovdje nepoželjni! U redu, tada znamo kako stvari stoje, pa idemo u Zagreb, Vukovar, Kanadu, Australiju… Svugdje možemo biti podstanari. Pa nismo zato došli u Knin – ljuti se Branko, kojemu je dozlogrdilo i svako malo po nove dokumente u Bosnu, jer ne smiju biti stariji od šest mjeseci!? U kninskoj gradskoj upravi obećali su im da će ih primiti 10.siječnja.

– Ali, nakon toga, nema više ni strpljenja ni mirnog, diplomatskog pregovaranja – poručuje Huđiković. Krenut ćemo agresivnije i radikalnije, jer od čekanja i strpljenja nema ništa! Ovdje je sve premreženo i uvezano u jednu kriminalnu, nepoštenu priču…

Priča druga: Trebalo bi lupiti maljem o stol

Zora Šljivić i njezin suprug drugi su na famoznoj “B“ listi za stan. Svojedobno su dobili suglasnost Regionalnog ureda za useljenje u dvokatnicu u kojoj živi samo jedna baka čija je obitelj odselila i nju samu ostavila u praznoj kući. Potpisali su još u rujnu 2012. izjavu u Uredu da primaju i staricu, Danicu Petrović, zajedno s kućom u Mohorovičićevoj 8., na skrb. Ali, unatoč tomu u kuću im nije bilo dopušteno ući, pa baka Danica sada u dvokatnici živi sama…

Ali, nekima, tvrdi Zora, kao što je slučaj vlasnice Agencije za promet nekretninama, razvedene, s jednim djetetom, dozvoljeno je da koristi cijelu dvokatnicu koju sada uređuje. Imala je čak i podstanare u toj kući, iako za nju nema rješenje, nego istu suglasnost kao i Šljivićevi koji u “svoju“ kuću ne mogu…

Zora je, inače, geometar, u Kninu jedini na Zavodu za zapošljavanje. U lipnju prošle godine javila se na natječaj za posao u kninskom Uredu, ali nikad je o rezultatima nisu ni obavijestili!

– Jedan je čovjek došao u Regionalni ured, izgubio živce i strpljenje, dosta mu bilo da se činovnici loptaju s njim i tresnuo maljem o stol. Ubrzo je njegov problem riješen, dobio je kuću na dva kata i sad živi sam u njoj i ne želi ni čuti da mu koga usele na kat. Veli, samo Bog može biti iznad mene. Prema tome, očito su u pravu oni što silom rješavaju svoj stambeni problem – kaže Huđiković, jer, smatra, pokazalo se da se mirnim putem i strpljenjem ništa ne rješava.

Svi su oni, ističe, bili branitelji, pripadnici HVO-a, koje u Hrvatskoj danas gledaju s prezirom, a u BiH kao pripadnike neprijateljske vojske…

U Ružičkinoj 13., pokazuju nam “zaboravljeni” BiH Hrvati, živi jedna žena s dva sina na srednjem katu, a u prizemlju i na drugom katu – nitko.

Priča treća: Neki su dobili i stanove i kuće

Preko puta, u Ružičkinoj 16., kao podstanari žive Nikšićevi s troje djece. Mladen je iz Konjica, logoraš, branitelj, žena Sarajka, tražili su da im se dodijeli kat u kući s druge strane ceste, ali kao da govore gluhima.

Istodobno, upiru prstom u službenicu u Regionalnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Kninu i redom optužuju da je Ured dodijelio kuću Vladimiru Galijotu, po rodbinskim vezama, iako njegova žena Ruža ima kuću u ulici kardinala Alojzija Stepinca 3., kod kninskog groblja i trenutno je prazna. Kažu, kuća je Ruže Galijot, koja je, pak, prijavljena na adresi Montijeva 2. Pa se ti sad u tom kaosu snađi…

Stanove i kuće dobijaju oni koji čak nisu ni na listi, ili još gore, koji u Kninu imaju i kuću i stan, ali su svejedno dobili visoko mjesto na listi za stambeno zbrinjavanje.

– Djelatnik Caritasa u Kninu, Miroslav – proziva otvoreno Šljivić – živi u dvokatnici s ocem. Jedan kat prodaje, a na drugom drži podstanare, i bez srama zauzima 48. mjesto na listi za zbrinjavanje. Obrazloženje je, ima pravo kao i svi drugi, nema nikakve nekretnine na sebi…

Još je drastičniji slučaj 2. na listi, čovjeka koji živi u Slavoniji, i nikad se u Kninu nije ni pojavio, ali je u samom vrhu liste na kojoj 750 ljudi čeka svoju priliku.

Priča četvrta: Na listi čekanja pogriješili za 146 mjesta

Pa i Blaženka Medić koja je rangirana na 155. poziciju na listi, mimo logike i pameti. Kad je na to upozorila u Uredu, rekli su da se radi o administrativnoj pogreški i da ona treba biti na 9. mjestu. Ali, grešku, veli Blaženka, do danas nisu ispravili. U Knin je došla iz Drvara, ima visoku stručnu spremu, ali za nju ovdje nema posla, pa svaki dan odlazi na posao u Drvar.

Jela Vukančić je, također, došla iz Drvara zajedno s cijelim izbjegličkim valom koji je prvotno bio smješten u bungalove u Golubiću.

– Poslije smo otišli u Knin i smjestili se kod obitelji Čuturić, koja je ubrzo dobila od APN-a materijal za kuću, teren su kupili, a nas deložirali. Primio nas Nikola Barišić, kod njega smo stanovali tri godine i nismo mu ništa plaćali.

Ali, čovjek odlučio kuću prodati, a APN je nije htio kupiti dok nije prazna. Iz Ureda za obnovu nam ponudili jednu nedovršenu kuću i obećali materijal za gradnju, a nakon tri godine čekanja, sada kažu – nisu vam uredni papiri. Morali smo u podstanare – priča Jela.

Zanimljivo je, dodaje, da nam je APN dvaput nudio kuće na korištenje, ali bez pečata, bez potpisa, samo na riječ. Uvijek privremeno, dok se ne pojavi netko “korisniji”. Jer, bilo je obitelji koje su došle daleko iza nas, a već su zbrinute. Ima i onih koji su se uselili bespravno, a i dandanas su tu, i nitko ih ne iseljava. A mi već 12 godina čekamo – žalosno će.

Priča peta: Najteže mi je zbog djeteta

Irena J. je imala 14 godina kada je iz Drvara došla u Knin. U međuvremenu se udala, danas je majka šestogodišnjeg djeteta, i s obitelji živi u podstanarstvu koje plaćaju 1300 kuna. Vlasnica ima još jedan stan u Kninu i kuću u Zagrebu.

– Ne tražimo ništa na poklon. Molimo da nam se stan dodijeli na otkup. Kad sam se radi toga obratila službenici u Uredu, hladno mi je rekla: “Pa što se nisi prijavila kad si došla u Knin, a ne sada.” Imala sam 14 godina, eto zašto – ljutito će Irena, napominjući kako joj je nezaobilazna službenica još dobacila, “a što nisi kupila plac”!

Stanova ima i propadaju, neki se na njima bogate, a drugi se potucaju od nemila do nedraga godinama, veli Irena.

– Najteže mi je kad mi dijete kaže, dok prolazimo pored bivšeg stana, mama ja bih kući. Od silnog seljakanja, moje 6-godišnje dijete više i ne zna gdje mu je kuća…

Davorka Blažević, slobodnadalmacija