Kad je Stjepan Đureković pronađen, bio je već nekoliko sati mrtav. Pedeset i sedmogodišnjak ležao je sklupčan u jednoj garaži u gornjobavarskom Wolfratshausenu – malom gradu pred vratima Münchena. Imao je rane od metaka na desnoj šaci, objema rukama i leđima, u slabinama je imao jedan metak, a lubanja mu je bila razbijena. Kao trenutak nastupanja smrti istražitelji su utvrdili 28. srpnja 1983.; bilo je to prije više od trideset godina. Jedan Hrvat osuđen je u međuvremenu na jednom bavarskom sudu u vezi s tim zločinom, ali njemački istražitelji i dalje su tragali za istinskim ubojicama i ljudima iz pozadine. Jedan od njih vjerojatno je bivši general tajne službe Josip Perković – onaj Josip Perković kojega je 1. siječnja 2014. rano ujutro u Zagrebu uhitila veća skupina policajaca i predala ga istražnom sucu.
Ta akcija možda označava početak kraja jedne kriminalističke priče, koja je počela prije više od tri desetljeća i do danas opterećuje njemačko-hrvatske odnose – i predmet je istrage tajnih i sigurnosnih službi više europskih zemalja. Kada je Stjepan Đureković, žrtva ubojstva iz Wolfratshausena, još bio na životu, Hrvatska je bila jugoslavenska republika, on je bio menadžer državne naftne kompanije INA-e, u slobodno vrijeme pisao je rukopise toliko znakovitih naslova kao što je “Komunizam, jedna jedina prijevara” – u komunističkoj Jugoslaviji to je graničilo s veleizdajom. Đurekovića je trebalo ušutkati, ali on je uspio preduhitriti svoje protivnike: u travnju 1982. pobjegao je preko Austrije u München. Bavarska zemaljska prijestolnica i njezina okolica bili su tada druga domovina nebrojenih Hrvata u egzilu. U idilično smještenom gradiću Wolfratshausenu, između Münchena i bavarskih Alpa, smatrao je vjerojatno Đureković, bit će siguran od jugoslavenske tajne službe.
Krvavi zločin
To se ispostavilo zabludom. Petnaest mjeseci kasnije Đureković je bio mrtav.
Prema Vrhovnom zemaljskom sudu u Münchenu Vijeće za obranu ustavnog poretka jugoslavenske Republike Hrvatske naložilo je 14. prosinca 1982. Đurekovićevu likvidaciju. Organizator ubojstva bio je prema jednoj presudi njemačkog suda iz 2008. pripadnik tajne službe Perković.
Đureković je pogođen s više metaka, ispaljenih iz dvaju pištolja marki Ceska i Beretta, a onda su mu ubojice razbili glavu, “da budu sigurni u uspješan ishod ubojstva”, kako je kasnije pisalo u njemačkim sudskim spisima. Kao uzrok smrti zabilježeni su “centralna paraliza mozga te unutarnja krvarenja”. Đureković je umro u roku od nekoliko minuta. Bio je to krvavi zločin, što su ga počinili hladnokrvni profesionalci.
Prema mišljenju stručnjaka, ubojice jugoslavenske tajne službe ubili su samo u Njemačkoj od 1946. više od šezdeset egzilanata. Ratko Obradović, izdavač emigrantskog lista Iskra, ustrijeljen je 1969. u Münchenu posred ulice. Malo kasnije izdavač časopisa Nahid Kulenović pronađen je mrtav u kupaonici u svojem minhenskom stanu. Hrvatski aktivist Nikola Miličević pao je 1980. kao žrtva dvojice strijelaca u frankfurtskom Ostendu. Godine 1983. prolaznici su pronašli Đuru Zagajskog, člana tajnog udruženja Hrvatski revolucionarni pokret, smrskane lubanje u minhenskom Fazanskom vrtu. Marijan Šimundić umro je u blizini Stuttgarta, njegov ubojica ispalio je u njega šest hitaca. Leš Hrvoja Urše izvučen je iz rijeke Fulde. Josip Senić ubijen je dvjema kuglama, nakon čega mu je ubojica prerezao vrat. I tako dalje. Sve žrtve bile su disidenti, kritizirale jugoslavenski režim ili su se – u nekim slučajevima i oružjem – borile za neovisnu Republiku Hrvatsku. Oni su žrtve jednog krvavog rata koji se desetljećima vodio na njemačkom tlu. Rat je to koji do danas nije obrađen bez ostatka.
Trag ubojica najčešće bi vodio do jugoslavenske tajne službe. Savezna Republika Njemačka pokušavala je, doduše, pridobiti jugoslavensko vodstvo pod višedesetljetnim predsjedanjem šefa države Josipa Broza Tita da zaustavi ubijanje – ali u tome nije postigla nikakav uspjeh. Tito, koji je prema minhenskom Vrhovnom zemaljskom sudu “sam” naređivao ubojstva u Njemačkoj, dobio je kao cijenjeni državni poglavar balkanske nesvrstane zemlje 1974. od tadašnjeg saveznog predsjednika Gustava Heinemanna čak i orden Velikog križa, najviše odlikovanje za zasluge koje se dodjeljuje u Njemačkoj. Njemačka politika odala je počast čovjeku kojemu su se u isti mah pripisivali mnogi krvavi zločini.
Uzimanje odlikovanja
Do danas kritičari u Njemačkoj traže oduzimanje odlikovanja. Ali za to je prekasno. Tito je ipak mrtav od 1980., Jugoslavija je odavna propala, a Hrvatska je već mnogo godina neovisna država. U Njemačkoj se, međutim, istraga nastavlja. Perković je samo jedan od nekolicine ljudi na nišanu istražitelja. Mnogi pripadnici obitelji hrvatskih emigranata ubijenih u Njemačkoj boje se i dalje duge ruke nekadašnjih ljudi iz pozadine. Mnogi “svoja imena ne žele vidjeti u javnosti i ne žele javno govoriti o tadašnjem vremenu”, kaže odvjetnik jedne od žrtava.
U slučaju Đureković osuđen je 2008. samo hrvatski emigrant Krunoslav P. na doživotni zatvor. On je svojim suučesnicima navodno pribavio ključeve one garaže u Sauerlaškoj ulici u Wolfratshausenu u kojoj je Đureković ubijen. Počinitelji zločina iznenadili su pedeset i sedmogodišnjaka kada je u jednoj prostoriji preuređenoj u tiskaru upravo htio kopirati jedan od svojih režimski-kritičkih članaka.
Obrazloženje presude 6. kaznenog senata Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu broji 118 stranica i daje rijedak uvid u mračne rabote jugoslavenske tajne službe u Saveznoj Republici Njemačkoj. Tako je Vijeće za obranu ustavnog poretka navodno naredilo Đurekovićevu “likvidaciju”. Zapovijed je kasnije “formalno potvrdio” Odjel II (Suzbijanje neprijateljske emigracije) Službe državne sigurnosti (SDB) u Beogradu, dok je oružje u München dospjelo posredstvom državne ili poludržavne špedicijske službe.
Jedno ime pojavljuje se svako malo u spisima o slučaju Đureković, a to je ime Vinko Sindičić, skraćeno Si. Njegove izjave smatraju se “posebno vrijednima i autentičnima”. Sindičić je nekoć bio suradnik hrvatske tajne službe, neki stručnjaci vidjeli su u njemu čak i “jugoslavenskog Jamesa Bonda”. Pod kodnim imenom “Mišo” on se prema vlastitim navodima bio infiltrirao u hrvatsku emigrantsku scenu u Saveznoj Republici Njemačkoj, a dovodi ga se u vezu i s više ubojstava. Zbog pokušaja ubojstva jednoga hrvatskog emigranta jedan ga je škotski sud koncem osamdesetih godina osudio na petnaest godina zatvora. Nakon što je pušten, Sindičić se 2007. obratio Saveznoj službi za zaštitu ustavnog poretka u Kölnu, njemačkoj unutarnjoj tajnoj službi. Tvrdio je da ima informacije. Važne informacije – i u slučaju Stjepana Đurekovića.
( preveo s njemačkoga: Boris Perić), jutarnji.hr
