Hrvati, poznato je to, vole obilježavati obljetnice svega i svačega, čak i događaja koji nemaju neko naročito povijesno značenje. Tako nas je Hrvatska televizije – ne u TV kalendaru, već u sportskom prilogu središnjeg Dnevnika – podsjetila na Mladena Delića i njegov svima znani usklik „Ljudi moji, je li to moguće!?”

Legendarni reporter Televizije Zagreb je, podsjetimo, spomenutim usklikom prokomentirao pobjednički pogodak Radanovića u posljednjim sekundama kvalifikacijske nogometne utakmice Jugoslavija – Bugarska, odigrane u Splitu, 21. prosinca 1983. godine. Budući da je ta Delićeva rečenica već odavno ušla u svakodnevnu govornu upotrebu, čak i kod ljudi koje nogomet uopće ne zanima, nekome se na HTV-u činilo zgodnim podsjetiti nas na njezinog autora i njezino izvorno značenje. Nekome je to bilo simpatično, nekome smiješno, nekome bizarno…

Meni osobno je to i onda i sada bilo vrlo poučno. Manje zbog već opjevanog usklika, a više zbog onoga što je Mladen Delić rekao u zaključku svojeg iskrenog i spontanog komentara (što je danas prava rijetkost): „Nikada nije gotovo dok sudac ne odsvira kraj. Neka to upamte svi, pa i ja.” Bezbroj puta sam to ponavljao mlađim (ali i starijim) kolegama sklonima unaprijed proglašavati pobjednike sportskih nadmetanja i donositi zaključke „prije nego li sudac odsvira kraj”. Da i ne govorim o tome kako bi nam „Delićev poučak” valjalo svakodnevno ponavljati i u svim ostalim životnim situacijama. Zato me je ovo HTV-o „obilježavanje” 30. obljetnice možda i najpoznatijeg Delićevog televizijskog prijenosa istinski razveselilo.

Osječki gradonačelnik

Jasno mi je, dakako, da ima i onih koji ne dijele to moje veselje, no malo me je, ipak, iznenadilo što je među njima i – Ivica Vrkić. Osječki gradonačelnik (i bivši ravnatelj Hrvatske radio-televizije!) uputio je pismo hrvatskoj javnosti prosvjedujući zbog spomenutog priloga na Hrvatskoj televiziji jer ga je, pazi sad, „Navedeni prilog u kojemu se veliča uspjeh jugoslavenske nogometne reprezentacije u utakmici protiv Bugarske, u kvalifikacijama za europsko prvenstvo prije točno 30 godina, povrijedio kao građanina i gledatelja”!?

Štoviše, „Smatram kako je veličanje sportskog uspjeha države koja je brojnim Hrvatima nanijela mnogo zla, uvredljivo i ponižavajuće. Sumnjam da bi takvu uređivačku politiku podržao i Mladen Delić, istinska legenda sportskog novinarstva”, dodaje Vrkić.

Ne znam bi li Mladen Delić podržavao aktualnu uređivačku politiku Hrvatske televizije, ali sam sasvim siguran da se ne bi sramio ni jedne rečenice iz svoje prebogate radijske i televizijske karijere. Niti bi pokušao sakriti da je živio i radio u državi koja se zvala Jugoslavija pa je, tako, u televizijskim prijenosima neskriveno navijao za sportaše te države. Bilo da je riječ o Hrvatici Đurđici Bjedov, Slovencu Bojanu Križaju ili o nogometnoj reprezentaciji Jugoslavije u kojoj su, primjerice, na spomenutoj utakmici u Splitu igrali i Vujović, Simović, Gudelj, Mlinarić, Peruzović… Zašto bi podsjetnik na Delićevo oduševljenje bilo kojim sportskim rezultatom toga vremena bilo veličanje Jugoslavije, Vrkić nam nije objasnio. Valjda ne samo zato što je novinarski velikan poput Mladen Delića radio u vremenima koja se Vrkiću i vrkićima nisu sviđala…

Nadam se, ipak, da Ivica Vrkić, da je još kojim slučajem i danas ravnatelj HRT-a, ne bi radio ono što sjevernokorejski cenzori rade nakon što je tamošnji diktator Kim Jong-un osudio i smaknuo svojeg mentora i tetka Jong Song Thaeka. U tijeku je, naime, opsežna operacija brisanja tetkovog lika i djela iz svih novinskih članaka, sa svih fotografija i iz svih televizijskih priloga u kojima se posljednjih desetljeća ovaj pojavljivao! Nemoguće je, naime, i sasvim neprihvatljivo da je takav „izdajnik, partije, države i vrhovnog vođe” ikada postojao u slavnoj povijesti Sjeverne Koreje pa ga zato iz te povijesti treba – izbrisati.

Znam da i u Hrvatskoj ima dosta onih – rekoh već, malo me čudi da je među njima i Ivica Vrkić – koji bi rado izbrisali sve uspjehe hrvatskih sportašica i sportaša od 1945. do 1990. godine zato jer su postignuti pod jugoslavenskom zastavom i grbom. Pa onda ne bi bilo ni Krešimira Ćosića, ni Dražana Jerkovića, ni Matije Ljubeka. Jednom mi je spomenuti Jerković pričao da su ga nakon osamostaljenja Hrvatske mnogi novokomponirani velikani hrvatske misli pitali srami li se svojih nastupa za Jugoslaviju. Pa im više nije bio simpatičan kad je odgovorio da je, naprotiv, jako ponosan što je u dresu „omražene države” bio najbolji strijelac Svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu 1962.

Možda će Kim Jong-unu, biti bolje kad iz slavne sjevernokorejske povijesti nestane nepoćudni tetak. Sjevernokorejcima zasigurno neće. Baš kao što ni povijest Hrvatske i hrvatskog novinarstva ne bi bila ništa bolja bez Delićevog oduševljenja Radanovićevim pogotkom.

Naprotiv. Zato, Vrkiću, nemojte nam pokušavati izbrisati Mladena Delića! Ni iz TV-priloga, ni iz sjećanja…

objektiv.hr