I stog dana kada je objavljeno da je američko gospodarstvo u trećem kvartalu raslo po za europska mjerila nevjerojatnoj stopi od 4,1 posto, Barack Obama na zadnjoj ovogodišnjoj konferenciji za novinare nije prešutio svoju najveću pogrešku, a to je katastrofalan start provedbe zdravstvene reforme. Amerikanci su zaboravili krizu, raste potrošnja, otvaraju se nova radna mjesta, no Obama svejedno pred novinarima nije ni pokušao pobjeći od odgovornosti za loše poteze. Slično je i drugdje u zapadnom svijetu. Konac godine vrijeme je za polaganje računa i za propitivanje učinjenog.
Iako premijer Milanović uporno inzistira da je Hrvatska odjednom postala Zapad, kod nas se računi ipak svode na malo drukčiji način nego na Zapadu, kao da smo zaostali u nekom prošlom vremenu. Umjesto ozbiljne analize i samokritike, dobili smo propagandu. Premijer tvrdi kako je ponosan na sve što je učinjeno, ne nalazeći niti jedan jedini razlog za nezadovoljstvo, osim možda brzine promjena. Na glavnom odboru vladajuće stranke nije se čula ni najmanja kritika na račun vladajućih. Da je riječ o osmišljenom pristupu svjedoči i činjenica da su u svega nekoliko dana tri Milanovićeva ministra – Jovanović, Grčić, Matić – održali konferencije za novinare na kojima su krajnje neukusno ishvalili vlastiti rad i veličali vlastite uspjehe. Potpuno u istom tonu nastupilo je i vodstvo HNS-a. U ovim je novinama u subotu objavljen članak u kojem su ministarstva sama dobila priliku navesti svoje najveće uspjehe, ali i neuspjehe, pri čemu su tri ministarstva – rada i mirovinskog sustava (koje baštini i 360 tisuća nezaposlenih), obrta i poduzetništva (koji su se u krizi prepolovili), te uprave (gdje je reforma neučinkovite državne uprave?) – navela da nisu imala propusta. Nisu imala propusta!?!
H rvatsko gospodarstvo i dalje tone, recesija se produbljuje, pada potrošnja, a raste samo ono što ne bi smjelo rasti: nezaposlenost i javni dug. No vlada je zadovoljna učinjenim! Da bismo mogli ispravljati greške, najprije ih valja uočiti i priznati. Osvijestiti. Bez toga nema ni poboljšanja.
A taj posao nije moguće obaviti bez samokritike. Upravo u tome je ljevica u pravilu bila superiornija desnici. Imala je snage za autorefleksiju i introspekciju, pa čak i onda kada ju je to vodilo u autodestrukciju. Dok desnica zna i vjeruje, bilo u boga, naciju ili štogod treće, ljevica uvijek sumnja i propituje. Ljevicu pokreće intelektualna znatiželja i kritika, a upravo to stranke desnice najviše plaši. SDP, ako se još uopće smatra strankom ljevice, mora u vlastitim redovima poticati raspravu, ne smije se plašiti različitih mišljenja i kritike, jer to je – za razliku od monolitnog HDZ-a – njegovo prirodno okruženje. Njegova prednost.
N o čini se da je to prošlost. Umjesto da sada kada je to najpotrebnije bude najglasniji, SDP je odabrao šutnju. Kao što smo godinama govorili kako se HDZ mora transformirati iz političkog pokreta u političku stranku, sada bi se lako moglo dogoditi da nagađamo o tome kada će se SDP iz heterogene i dezideologizirane interesne grupacije – što današnji SDP jest – opet preoblikovati u stranku koja će ponovno djelovati u interesu svojih birača.
Denis Romac | foto: Petar Fabijan
