Početkom studenog su objavljeni podaci o trgovinskoj razmjeni koju su ostvarile zemlje članice Europske unije i kada se pokazalo da je Njemačka po tko zna koji put dosegla rekordnu razinu izvoza, ali na štetu drugih, došlo je do pravog verbalnog rata zbog berlinskog trgovinskog suficita.
Njemačka kancelarka Anegela Merkel godinama vrši pritisak na zemlje koje se bore s proračunskim deficitom i uvećanom javnom potrošnjom i utjecajem kojeg ima na Trojku (MMF/ESB/EK) prisiljava ih da provode oštre mjere štednje, dok za njenu zemlju ta ista pravila ne vrijede. Njemačka je vršila pritisak i na Francusku da provede radikalne reforme u radnom zakonodavstvu, iste one koje nas čekaju početkom 2014., što je (ne)izravno utjecalo na obaranje francuskog kreditnog rejtinga, prenosiIrish Times. Agencija Standard & Poor je Francuskoj snizila rejting za jedan bod, s AA+ na AA, stavljajući je u rang s Belgijom i dva boda iznad Italije.
Njemačka je u rujnu ove godine izvezla robe u vrijednosti 94,7 milijardi €, što je za 3,6% više u odnosu na isti period 2012., kada je njemački izvoz ostvario dobit od 74,3 milijarde €. Ostvarila je trgovinski suficit od 20,4 milijarde €, čime je premašila rekord iz lipnja 2008. kada je njemački suficit iznosio 19,8 mlrd€. U isto vrijeme je izvoz u eurozoni u neznatnom porastu, ali ako se uzme prosjek svih zemalja članica EU, onda je on u osjetnom padu.
Reuters prenosi kako su Nijemci s ovom praksom nastavili i u listopadu kada im je trgovinski suficit bio 16,8 mlrd€. Njemački izvoz je ozbiljan problem za partnere u eurozoni, ali i za Washington koji je otvoreno kritizirao Berlin zbog smanjenja unutarnje potrošnje i jačanja izvoza, čime ravno u propast gura zemlje poput Španjolske ili Grčke.
Međunarodni monetarni fond je poručio da je njemački trgovinski suficit jedini način da se stabilizira prostor eurozone, međutim, kako piše Wall Street Journal, Olli Rehn ipak smatra “da njemačka vlada treba smanjiti poreze i socijalna izdvajanja kako bi ojačala domaća potražnja”.
Olli Rehn: “Njemačka vlada treba smanjiti poreze i socijalna izdvajanja kako bi ojačala domaća potražnja”
Europska komisija je poručila da nadzire Njemačku kako ne bi prekršila europsku regulativu koja propisuje dozvoljeni suficit, a koji ne smije prijeći 6% ukupnog BDP-a, što Njemačka čini godinama, a predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso je izjavio “kako je došlo vrijeme da Njemačka učini svoju domaću zadaću za stabilnost eurozone, jer nije dobro da Njemačka diktira pravila Europi, a da ih se sama ne pridržava”.
Njemačka godinama krši europska pravila o ograničavanju suficitaNijemci odbacuju sve optužbe i sebe opisuju kao “svjetsko izvozno čudo” i svoje gospodarstvo vide kao “gospodarski motor Europe”, a Angela Merkelporučuje “kako nitko ne može ograničiti njemačku kompetitivnost”.
Umjesto da kazni svoje velike proizvođače automobila i ostale velike izvoznike, Njemačka insistira na tome da i druge zemlje moraju slijediti isti put do konkurentnosti; smanjiti proračunski deficit kako bi poboljšale svoje izglede za gospodarski rast. Zaboravljaju pri tom da vodeći svjetski stručnjaci i ekonomski analitičari mjesecima ponavljaju da to što je takav model uspio u Njemačkoj, ne znači da će polučiti iste rezultate u ostalim zemljama.
Predsjednik Europske Središnje Banke, Mario Draghi, dao je neupitnu potporu Berlinu i izjavio “kako krizu u eurozoni treba prevladati bez slabljenja najjačeg gospodarstava Europske unije”.
Njemačka je, dakle, “pokretačka snaga u eurozoni”, iako brojni pokazatelji govore da tako misle samo oni kojima treba dobar izgovor za provođenje oštrih mjera štednje i rezova u javnoj potrošnji. Sve učinke takve politike ćemo i mi u Hrvatskoj imati prilike osjetiti već početkom 2014., a kamo će nas taj put u konačnici odvesti, dovoljno je vidjeti primjere ostalih zemalja, izuzevši pri tom Njemačku kao “svjetsko izvozno čudo i motor razvoja eurozone”.
Trojka će i dalje tvrditi kako je to model koji vodi do oporavka, iako sve govori da se Njemačka oporavlja na štetu onih zemalja kojima prodaje svoje proizvode.
Očigledno je da u Europskoj uniji nitko nije u stanju reagirati i pokrenuti to pitanje (ili su svi nesposobni, ili nemoćni da se suprotstave željeznoj kancelarki op.a.), a površnih kritika europskih dužnosnika se kroz tjedan-dva ionako nitko više neće sjećati. S druge strane, američki konkurenti su diplomatski pokušali analizirati problem i s one strane Atlantika su također stizale poruke upozorenja i negodovanja, ali se dalje od toga nije išlo.
Sama činjenica da je došlo do sukoba unutar “najslobodnijeg tržišta”, u kojem državne ili (euro)federalne institucije ne mogu utjecati na ponudu i potražnju, dovela je u pitanje temeljna načela neoliberalnog koncepta. SAD i Njemačka su istim mjerama postigli različite rezultate, a zemlje članice takozvane skupine PIGS (Portugal/Italija/Grčka/Španjolska) su njihovom implementacijom potpuno devastirane. Iako se Eurostat voli razbacivati brojkama o “blagom oporavku” i “postepenom izlasku iz krize”, činjenica je da su te zemlje na koljenima, a brojne su na dobrom putu da im se pridruže.
Njemačka se zbog povijesnog iskustva ne bi tako trebala odnositi prema “partnerima” iz EU
Oštar odnos Njemačke prema zemljama koje prolaze kroz najveću gospodarsku i socijalnu krizu u modernoj povijesti nema opravdanja, a toj tezi u prilog ide upravo njihovo iskustvo iz prve polovine XX stoljeća.
Današnja “lokomotiva Europe” je tijekom ’20-ih godina prošlog stoljeća bila u krizi otprilike kao danas zemlje na jugu i jugoistoku Europe i kada je došlo do naglog prekida vanjskog financiranja njemačka politička pozornica se odjednom radikalizirala. Takva situacija je nakon insceniranog paleža Reichstaga i uklanjanja njemačkih komunista na kraju omogućila dolazak na vlast nacistima i Adolfu Hitleru.
Ruski portal Finmarket navodi kako je u razdoblju od 2001.-2008. pola Europe primilo kapital iz drugih dijelova europskog kontinenta, čak i van same Europe, ali je taj proces zaustavljen nakon izbijanja svjetske krize, otprilike početkom 2009. godine.
U Europi se isti slučaj zabilježio neposredno prije Velike depresije, ističupoznati američki ekonomist Barry Eichengreen sa “Sveučilišta Berkeley” u Kaliforniji i njegov kolega Olivier Accominotti s britanskog fakulteta “London School of Economics”.
Njih dvojica su otkrili mnogo toga što povezuje aktualnu dužničku krizu i onu koja je pogodila Europu u međuratnom razdoblju. Ključne poveznice su da je u obje krize došlo do velikog prelijevanja kapitala iz jednog dijela Europe u drugi, kao iz drugih dijelova svijeta, u oba slučaja su vjerovnici odbacili rizik rasta javnog duga i kreditne sposobnosti zajmoprimaca i na kraju su obje krize najviše pogođene zemlje koje su najviše uvozile strani kapital.
Nakon izbijanja krize (one 1929., te 2008. g.) odjednom prestaje financiranje i sav dug se prebacuje na teret građana. Analitičari umiruju javnost time što tvrde kako je “gotovo nemoguće da se pojavi novi Hitler i da su vremena drugačija, te da postoje mehanizmi koji to mogu spriječiti”.
Podaci Eurostata koji govore kako je jedna četvrtina građana Europske unije suočena sa siromaštvom, te da u Hrvatskoj gotovo 70% stanovnika ne može podmiriti “iznenadne troškove” itekako idu prilog radikalnim pokretima, koji su, kao npr. Jobbik u Mađarskoj, grčka Zlatna Zora ili profašistička Svoboda u Ukrajini, kao zakonom priznate stranke ušli u parlament. (Eurostat: jedna četvrtina stanovnika Europske Unije suočena sa siromaštvom – gotovo 70% stanovnika Hrvatske ne može podmiriti “iznenadne troškove”)
