Jutro je. Nalazim se u selu Manankoro u Republici Mali. Stigao sam ovdje s ostatkom ekipe nakon dan i pol vožnje po zemljanim afričkim cestama u vozilima koja su prošla najmanje tri životna vijeka običnih vozila. Granica s Obalom Bjelokosti nalazi se svega četiri kilometra od nas i očekujem jednostavan pronalazak prijevoza na drugu stranu. Ipak, iako sam već bezbroj puta iskusio – riječ jednostavno naprosto ne postoji na crnome kontinentu.
Preduhitrio me dječak od nekih desetak godina koji se iz petnih žila potrudio saopćiti vlasniku mopeda da mi kaže visoku cijenu. Pitam motoristu koliko, a on me mrtav hladan upućuje na vozača kombija! E sad, više nemam strpljenja bezuspješno pregovarati. Ostatak društva sjedi ispod improvizirane sjenice od suhih grana. Dvina i Darko su u najgoroj poziciji jer imaju dvije velike putne torbe na kotačićima.
 |
Prolaze sati čekanja na prijevozno sredstvo, ali nitko ne dolazi. Ako sam nešto naučio u Africi onda je to pomiriti se s čekanjem. Ipak, nakon pet sati čekanja prekipjelo mi je. Unatoč svim upozorenjima da je u Obali Bjelokosti kaos jer građanski rat traje već gotovo četiri godine – krećem pješice. Već nakon stotinjak metara izlazim iz sela te ulazim u gustu vegetaciju koja me sve više okružuje. Dolazim do granične kontrolne točke Malija. Dva vojnika lijeno se izležavaju na ležaljkama od bambusa. Stariji je skoro pao u nesvjest kada me vidio. “Jesi li sam?” pita me i odmah nastavlja “Nisi normalan, ovo je opasno područje. Ne možeš pješice! Treba ti zaštita.”. |
Objašnjavam mu da sam već prošao mnoge vojne zone i opasna područja diljem svijeta. Nakon početne uzrujanosti, obraz mu se sve više razvlači u smješak, a kada sam mu ispričao koliko su mi htjeli uzeti za prijevoz – nije se mogao suspregnuti već je prasnuo u glasan smijeh. Uzima moju putovnicu te je daje kolegi da mi upiše izlazak iz zemlje. Gle čuda, zvukove prirode odjednom je nadglasao zvuk mopeda. Vojnik mu maše da stane te ga poziva bliže. Na nerazgovjetnome jeziku pričaju nešto, a zaključujem da mi sređuje prijevoz. Pitaju me koliko bih dao za prijevoz. Odgovaram čvrsto: “500 franaka”. Smiju se. Vozač traži 1000. Ostajem pri svojoj ponudi. Vojnik se još jače smije te mi pokazuje da sjednem na moped. Olakšanje! Cijena od oko pet kuna za prijevoz bila je isplativa jer bi se na užarenom suncu i pod težinom ruksaka koji je, kako sam, kasnije saznao, imao oko 24 kilograma dobrano namučio. Deset minuta vožnje po neravnome terenu i dolazim pred granicu Obale Bjelokosti. Vozač me ostavlja i vraća se. Uspio sam mu samo dobaciti da se vrati po ostale članove ekspedicije.
Nalazim se pred kućicom od palminih grana koju nadvisuje ogromno deblo Baobaba. Na otvorenom ognjištu peče se riba zamotana u palmino lišće. Cijeli okoliš ispunjava miris pečene ribe. Nisam se stigao niti okrenuti, a iz kućice redom izlazi četvero paravojnika. Moram priznati da sam se lecnuo po prvi puta u životu vidjevši kako izgledaju. Mladići od kojih 25 godina u polumaskirnoj odjeći odmah su odali dojam da ovdje stvarno vlada kaos. Agresivni su. Prilaze mi, a jedan od njih odmah je pokazao da je upravo on šef. Omalen, izbrijane glave, u crnoj majici i maskirnim hlačama počeo je mahati rukama na kojima su bile vunene rukavice! Promuklim glasom na mješavini engleskog, francuskog i njihovog lokalnog jezika nalaže da ispraznim ruksak. Malo pokoleban udovoljavam zahtjevu te započinjem vaditi stvari. Ubrzano počinjem razmišljati te vadim prvu pomoć. Pravim se da mi je svejedno te nudim jednome od pobunjenika kapi za uho. Nisam mu stigao niti objasniti o čemu se radi, a bočica je već bila otvorena te si je gotovo cijeli sadržaj ispraznio u oko. Počinje frka. Hvata se za oko dok mu se otopina cijedi među prstima i miješa se s prašinom na licu. Počinje psovati i urlikati na mene. Ostali mrko gledaju mene, a ja u ljutnji počinjem prvenstveno rukama objašnjavati da su kapi za uho, a ne za oko. Moja reakcija je pomogla te se ostatak prisutnih počinje smijati nesretnome mladiću. Olakšanje za mene jer sam već tražio najbolji način bijega koji bi bio posljednja solucija s obzirom na količinu oružja koju pobunjenici posjeduju.
Udobrovoljivši se, šef s rukavicama me poziva da sjednem s njima u kućicu. Ulazim u maleni prostor, a oko mene se natiskuju paravojnici. Osjećam se nelagodno jer odbijam vino iz vrećice te šaku hašiša koje mi nude moji “prijatelji” što oni s negodovanjem prihvaćaju. Odlučio sam čekati ostatak ekipe jer sam procijenio da će ipak biti lakše kada ne budem u centru pažnje. Udobrovoljio sam ih plativši im vino. Nakon otprilike dva sata stiže ostatak moje ekipe. Umirem od smijeha vidjevši magarca kako vuče Dvinine torbe. Objašnjavam im situaciju i svi zajedno uz pratnju skupine pobunjenika dolazimo u pedesetak metara udaljenu skupinu kuća. Sve ovo predstavlja granicu, a najveće obilježje je bezvlađe i mnogo oružja. Do nas dolazi stariji čovjek s bradom koji se predstavlja kao carinik. Odmiče nas od skupine mlađih pobunjenika koji su postajali sve agresivniji. Slušam s nevjericom kako ovdje nema nikakvoga prijevoza osima par kamiona dnevno te nekoliko kombija. Naravno, danas više ništa. Nije baš dobro. Niti najmanje nisam htio provesti noć na granici s hrpom naoružanih, pijanih i drogiranih ljudi, ali drugog izbora nema. Slijedi prizor kojeg ću se sjećati cijeloga života. Na prostor granice u velikoj brzini i oblaku prašine ulijeću tri kombija u do vrha nakrcana ljudima i stvarima. Na krovovima sjede pobunjenici koji neprestano urlaju te mašu strojnicama i puškama. Potpuno su prekriveni prašinom od puta, a sve djeluje potpuno nestvarno. U tome trenutku mislio sam da smo stvarno gotovi i da nema šanse da se izvučemo iz ove situacije. Stajali smo tako na otvorenom, sa svim stvarima na tlu i bez kapi krvi u obrazima. Prolaze minute, a vojnici se počinju iskrcavati i cijeli prostor počinje nalikovati na košnicu punu naoružanih pčela. Oružje je raznoliko. Od ručno sklapanih pušaka do strojnica koje su zasigurno vidjele mnogo sukoba. Polako se navikavam na situaciju te počinjem komunicirati s ljudima. Nitko ne priča engleski, a riječi se jednostavno gube u buci koju stvaraju. Ipak, vozila odlaze, a nisam niti slutio da će me upravo ta vozila koja su me užasnula predstavljati našu jedinu mogućnost prijevoza sutradan.
Spašava nas bradati carinik koji nam ustupa svoju sobu te se povlačimo u relativan mir bez ostatka pobunjenika koji se neprestano među sobom svađaju. Uzevši nas pod svoju zaštitu carinik nam priopćava da bi nas šef postaje htio ugostiti i poželjeti nam dobrodošlicu u zemlju. Nisam vjerovao da ovdje postoji šef, a nekoliko trenutaka kasnije sam se i uvjerio da je to samo titula. Naime, grupice pobunjenika samo su ga donekle uvažavale, ali je i kao takav predstavljao relativnu sigurnost u situaciji. Večer provodimo uz vatru u dosta ugodnoj atmosferi. Probdijevši noć spremam se za polazak. Zora je svanula već oko pet sati te izlazimo na cestu kako bismo dočekali prijevoz. Granica je pusta i potpuno mirna. Predstavlja gotovo nerealnu sliku nakon jučerašnjih događaja. Tri sata kasnije dolaze dva kombija. Pune se ljudima i paravojnicima. Smještamo se u njih te krećemo na put. Sjedim u posljednjem redu. U unutrašnjosti sam nabrojao trideset ljudi. Cesta je vrlo loša te nakon pola sata donosim odluku da idem na krov. Ovo je bila jedna od lošijih odluka u mome životu. Na krovu kombija natrpan je velik broj stvari. Posebnu zanimljivost predstavljalo je sirovo meso i kravlja glava koja je visila sa strane. Na svim tim stvarima povezanim gumom sjede trojica vojnika te ja sjedam između njih. Krećemo. Ovakvo hvatanje i borbu za ravnotežu nisam nikada doživio. grčevito se držim za sve što mi je pri ruci. Okružen sam oružjem. Molim Boga da u trešnji i ljuljanju nekome ne opali strojnica. Grane nas šibaju. Hvatam se kako grlim torbu koja je prljavštinom nadmašila sve ljestvice. Nema veze – glavno da sam čitav. Ne zadugo. Ošinula me grana te sam u posljednji čas izmakao glavu. Dobio sam udarac u ruku, ali sam ipak uspio uhvatiti staru pušku koja je skliznula s krova. Još imamo oko četiri sata vožnje, a moja ruka ima otvorenu ranu. Jurimo velikom brzinom vrlo lošom cestom. I opet, nema veze – istrpjet ću sve samo da stignemo do cilja -grada Man. Prate me prizori prave, mnogo puta viđene Afrike. Neprohodna džungla koju presjecaju bezbrojne lijane i puzavci. Brojne čistine na kojima su se smjestila sela s kolibicama od slame i palminih grana. Zemljoradnici se bore s prašumom kako bi iskrčili koji pedalj zemlje da mogu prehraniti obitelj. Napokon, bolja cesta i stižemo na odredište. Naporna osmosatna vožnja i adrenalinom ispunjen prethodni dan predstavljali su odličnu školu života. U ovakvim zemljama nikada neće biti mira. Barem ne dok generacije odrastaju uz oružje i nasilje. Pobunjenici u biti rade jedino što znaju. Barataju oružjem. Sve dok im taj način života odgovara stvari neće krenuti na bolje. Svi prizori iskonske Afrike, nažalost su prožeti sukobima. Budućnost je neizvjesna u ovome skrivenome kutu svijeta.
Obala Bjelokosti
Od svoje neovisnosti 1960. Obala Bjelokosti je predstavljala najperspektivniju državu u Zapadnoj Africi. Razlog tome je proizvodnja kakaa te izvoz kaučuka. 1999. godine dogodio se prvi vojni udar koji je obilježio desetljeće. Nakon izbora 2000. godine novoizabrani predsjednik prisiljen je na ostavku, a na vlast stupa Laurent Gbagbo. Nezadovoljni time pojedini dijelovi vojske i stanovnici pokušavaju neuspješan vojni udar i zemlja se dijeli na dvije polovice. Godine do danas obilježene su podjelama i nasiljem. 2007. dolazi do pokušaja mirenja među zaraćenim stranama, ali proces je upitan. Svi žele mir, no pojedine grupacije nastoje održati nestabilno stanje. Danas je zemlja podijeljena i nestabilna. Naseljava je više od 20 milijuna stanovnika od kojih će samo 2,9 % doživjeti više od 65 godina. Prijestolnica Obale Bjelokosti je grad Yamoussoukro koji nastanjuje dvjestotinjak tisuća stanovnika dok je Abidjan, nekadašnji glavni grad centar trgovine i administracije. Abidjan je između ostalog i najveći grad koji s okolicom broji više od 8 milijuna stanovnika.
autor i putopisac: Davorin Štetner
